Plava crta

Sjećam se. Živo je još uvijek. To predivno sjećanje koje je sada život. I svakodnevnica. Nekad teška, nekad lijepa, nikad dosadna i bezvremenska… ta plava crta promijeni ti život.

Znaš da će ga promijeniti, ne znaš kako, ali si sretna.

Jer nosiš u sebi život a plava crta je prvi dokaz da taj život u tebi postoji. U sebi tada počinjes odijevati sreću, želju, strah, tjeskobu, radost, nadu, vjeru, plan i cijeli mix osjećaja za koje nikad prije te plave crte nisi znala da zajedno funkcioniraju toliko oprečne.

Nakon toga kreću upitnici.

Mogu li ja to, kako ću ja to, i potraga za informacijama, iskustvima drugih ljudi, starim vjerovanjima ali to je više onako usput, ne koristi da bi dalo sigurnost u iščekivanju. Zatim slijedi zamišljanje: jel dečko ili cura, hoće li imati kose, kako mu/ joj kuca srce… a zapravo ti je svejedno ovo prvo i drugo a treće je ovisno o odlascima na ultrazvuk jer se neizmjerno veseliš ekranu i fontu na njemu, koji ti vjerno upriličuje susret sa tvojim djetetom.

I to ti je kao neka vrsta blagdana koji je službeno priznat tebi i malom srcu koje kuca u tebi.

I u tom iščekivanju najradije bi dok ne osjetiš udarce malog života bio inventar u uzv prostoru. I tako rasteš, bujaš i sretna si. Sama sa sobom… životom koji nosiš i koji nikad ne prestaje. Koliko god izazova ta povezanost donijela. Od nje učiš. O sebi, o drugima i svemu što donosi novi život koji kuca pod tvojim srcem.

I začuješ plač koji te veseli i znak je da je život još jedan, pored tebe.

Ma kako bilo u okolnostima, raskoši paradoksa, radujte se novom životu. Jer priliku za vidjeti plavu crtu je dostupno samo nekima. Bez obzira na status, zdravlje, nastojanja i plaćanja za taj prizor. I nikad neće biti svega što ide u prilog plavoj crti koja mijenja život, prioritete i djelovanje. Plava crto, najljepši si početak novog života čiji rast može biti jedino i samo pod majčinim srcem.