Sabrina Pejić

Generacija prošlog stoljeća, po struci diplomirani kateheta i sveučilišni specijalist za odnose s javnošću. Mama dva osnovnoškolca. Volim putovati i pisati, i veseliti se poput malog djeteta.

Kakvi su ljudi?

Kakvi su ljudi?

Ljudi će pljeskati na uspjeh, radovati se tuđoj nesreći, biti u blizini pobjednika i tješiti se tuđim životima jer je njihov duboko nesretan. Ljudi će… težiti za kruhom i igrama. Ljudi će…

Što je u jeseni tako tužno?

Dolazi jesen. U bojama i plodovima i mnoštvu obećavajućih kontrasta. Dok maštam o dekici i knjizi, pitam se što je tako tjeskobno u tom godišnjem dobu iako je jedino vrijeme kada u…

Poslije lošeg uvijek dođe dobro

Kažu da je najcrnje pred zoru.Nisam je promatrala očekujući svjetlo nego onako smišljala koliko bih se mogla veseliti kad svane.I nikako si ne priuštiti propust svitanja. Ono uvelike objasni koliko je vrijedno…

Zamisli život u ritmu muzike za ples…

Koji dobar naslov pjesme… pa eto kad zamišljam tako život, često bude argentinski tango jer sve što radim, radim sa strašću ili ne radim. Najgore mi je ono ljudsko mrtvilo u kojem…

Trebam te jer te volim, a ne obrnuto

Koliko li toga može stati u ljudsku potrebu? Zamišljam tako ruksak neki u koji sve to možemo natrpati bez opterećenja hoće li stati. S vremenom ponekad ipak zastanem na razlici između želje…

Nezasitni proždrljivac

Upitam se nekad tko to krade moje živce, snove i iluzije a ponekad i maštanja? Vjerovali ili ne, taj proždire i ne nazire mu se kraj! Dok ne kažem dosta je bilo.…

Kontrasti naši svagdašnji

Gledam po društvenim mrežama hrpa mora i sunca… ljudi uživaju, vade mast onima što to ne mogu… a ja se eto okupala u istom dvaput, a 200 metara mi je daleko… pa…

Što sve stane u jedno “možda”?

Možda je riječ koja spaja nadu s očajničkim pokušajem da se dogodi ono čemu se nadaš. Kažu nada zadnja umire i od nje se živi. Neki umiru od nade. Svaki dan polako…

Balada u d – molu…

Nikada nisam bila stručnjak za glazbu… znam da su molovi uvijek tužni. E pa stari moj, odsvirao si tugu u mom životu kako samo ti to znaš. Bez obzira na onaj most…

Bila je to žena njegovanih bora…

Često promatram ženska lica. Koliko god izbjegavala gužve, rješavala duge redove jednim klikom u par minuta, ponekad je ipak neizbježno negdje stajati i čekati… eto tako je bilo prošli tjedan u mom…

Kada ćeš to umrijeti?

Onda kada više ne bude onoga u što vjeruješ. Mnogi umiru svakodnevno, ako i ne, žive kao otvoreni grobovi. To su lica bez nade, s osmijesima poput grimasa, iskolačenim očima čekaju život…

Kako se vene u dvoje?

Onaj dan kada više nemaš što reći a šutnja ti je postala kao avet koja te progoni i gledaš ali nemaš riječi… čudna si sebi i drugome. Gledaš ga a vidiš stranca…