Popis ljudi za koje je život prekratak

Početkom ove godine sam napisala Popis stvari za koje je život prekratak pa mislim da bi bilo zgodno za kraj napisati to isto, ali s ljudima. Znam da nije još kraj, ali pravit ću se da jest i nemojte mi uopće reći da nije jer je život prekratak za ljude koji ti ubijaju vibru i šire negativu.

Ne, ali stvarno. Mislim da svi znamo onog jednog koji uvijek mora pronaći nešto što ne štima. Možeš se ti truditi koliko god hoćeš, ali ne, nije dovoljno dobro i iskoristit će svaku priliku da ti to i kaže. „Smršavila si 3 kile? Joj ne seri, to si samo vodu izbacila, nije to ništa. Moraš još malo, nitko te neće htjeti takvu.“

Okej ako ti tako kažeš! A što ako ja tebi kažem da si samo jako nesretna i frustrirana osoba? Opet nije dobro. Drama, drama, drama! Mnogo drame i mnogo preuveličavanja. Još jedna vrsta ljudi koji nam ne trebaju jer će vjerojatno još tri mjeseca kasnije prepričavati kako smo ih, ničim izazvani, prozvali frustriranima, a zapravo samo ne znamo primiti kritiku ako se njih pita.

Sljedeća vrsta su žrtve. Njima je najgore, oni su najjadniji, njih život ne mazi i tako dalje. Nastavi niz. Ali znaš što? Svi smo mi žrtve nečega! Svi imamo svoje probleme i svima nam se događaju sranja! I znaš što radimo s problemima? Stisnemo zube, riješimo ako možemo i idemo dalje.

Okej, svi se mi jadamo s vremena na vrijeme, ali ako to radiš 24/7, to je već problem i oprosti, ali meni se to ne sluša! Biram ljude koji pokušavaju, trude se i žive život, a ne one koji čekaju da im rješenje padne s neba.

Neki baner

Ne sluša mi se ni egoiste koji samo o sebi znaju pričati i razmišljati. 2020. je i, voljeli mi to ili ne, kompromisi su prilično nužni. Stoga, ako ti ne možeš barem saslušati mene, ne mogu ni ja tebe. Ako ti nisi spreman vratiti barem upola onog što želiš uzeti, ćao!

Kad smo već kod obrnuto proporcionalnih odnosa, reci „ćao!“ i ljudima kojima se uvijek ti moraš prva javljati, koje uvijek ti moraš zvati na kavu i s kojima odavno ne bi bilo kontakta da se ti ne trudiš. Ne treba ti to. Ne treba nikome od nas.

U 2020. smo i svijet nikad nije bio povezaniji, možemo doći do apsolutno svega i svih. Možemo, ali ne želimo uvijek. Što ti to govori?

Ne trebaju nam ni oni koji nas kontaktiraju samo dok nešto trebaju. Pomognem jednom, sve okej, svi mi zapnemo tu i tamo. Pomognem dva put, sve 5. Ali konstantno?! Izgledam li ti k’o hodajuća Caritas enciklopedija?! Čekaj malo, a gdje si ti dok meni treba pomoć? Nemaš vremena? Super, nemam ni ja.

Ionako je vrijeme da malo i sam zasučeš rukave. Dobro ti je to ponekad.

Kažu da nas problemi jačaju.

Jačaju nas i konstruktivne kritike. Drugim riječima, ako već brinem o tebi dovoljno da ti dam svoje iskreno mišljenje, ukažem ti da nešto što radiš možda i nije baš najbolje ili mi nešto smeta – tad nije poanta uvrijediti se, svađati i inatiti. Možemo o tome raspraviti kao dva odrasla čovjeka, možeš ti meni dati svoje mišljenje i reći mi zašto se ne slažeš, možeš svašta.

Naravno, možeš biti i čovjek oko kojeg svi moramo hodati kao po jajima i bojati se da ne kažemo nešto krivo, ali onda si još jedna vrsta ljudi koji nam ne trebaju.

Pogotovo ne u 2020. Ta je godina već dovoljno veliko sranje da bismo na to sve dodali i toksične ljude u svom životu.

Kažu da je jesen vrijeme promjena. Možda i ne kažu, ali tako mi nešto zvoni. Lišće mijenja boju, ljudi mijenjaju frizure i prelaze iz kratkih u duge rukave. Pa zašto se onda ne bi i naš krug ljudi promijenio na bolje?

Jer život je prekratak, a opet predug, za loše ljude i nepotrebna nerviranja.  

Neki baner