Priča iz predgrađa: Stan

Došla je kod mene u razigranoj haljini koja je imala  puno volana i puno šarenih sitnih cvijetića. Bijele noge sijale su kao dvije munje što se sudaraju u koljenima. Ona, koja je inače uvijek bila više ozbiljna nego tako naivno djevojački razigrana, i više oblačila tamne svedene boje, i ona koja je imala pomalo tajanstven mračan profil žene bijelog lica i tamne kose, sada se smijala od uha do uha. Kosa joj je bila puštena, valovita i mirisala na nešto jagodasto. Možda je bila i lijepa, ali to nisam primjećivao. Bila je čudna takva i to mi je smetalo.

Rekao sam joj: – Tanja, šta ti je

A onda pomalo snishodljivo dodao: – Da nisi možda drogirana? – znajući da je zakleta djevica po tom pitanju.

Ignorisala je i otrčala u WC derući se otamo, opet kroz neki meni nepoznat kikot, da se brzo spremim i da idemo.  

Neki baner

Kuda da idemo? Jesi li normalna, pa ja nemam feninga u đžepu. Čekam tebe, da mi kupiš cigare. – odgovorio sam joj.

Pogledah ispred sebe. Noge su mi bile ispružene na stari tabure iz kojeg je provirivala crvljiva spužva, nogavice hlača u dnu iskrzane i trule, čarape su imale veliki krater na peti, a još jedan je prijetio na nastane na mjestu palca. Ne pamtim kad sam odsjekao nokte na nogama. Stomak mi je bio ogroman. Pivski. Imao sam i sise. Čini mi se skoro kao Tanjine, ako ne i veće. Nisam imao struju. Isključili su je jer nisam platio i sve je to ona znala i to bez imalo uljepšavanja i svejedno sad cvrkuće. 

Draga, nije mi do jeftine  motivacije, jedino ako nisi planirala da me vodiš na orgije, u suprotnom prođi me se. I ostavi mi pare za cigare.– dobacih joj ironično. 

Samo se malo popravi i idemo. Duguješ mi zabave. Sjeti se. 

– Ah, te magične ženske riječi: Duguješ mi,… I to još zabavu! 

Našao sam se negdje između sarkastičnog prevrtanja očiju i silnog osjećaja krivice. 

-Kuda idemo? odgovorih joj dosta umiljatije. Ušla je u dnevnu sobu. 

 Idemo da gledamo stan. – reče. 

Kakav stan? O čemu ti to?

Našla sam u oglasima divan stan na prodaju. Idemo danas da ga pogledamo. Foliraćemo da tražimo stan i da smo ozbiljni kupci.

A zašto pobogu? Zašto bi mučili sebe?! 

Znao sam za tu njenu slabost. Patila je za stanom. Za svojim skloništem. Valjda joj je to bio opipljiv, realan oblik samostalnosti kojem je silno težila.

I mada sam joj rekao da može moj stan od 30-ak kvadrata da smatra svojim i dao joj ključeve, znao sam, poslije kraće scene s mojom majkom da od toga nema ništa. Tanja je rekla mojoj majci da bi bilo najbolje da se iseli. Mati joj je rekla da nema namjeru, iako je stan bio moj. Tanja joj je zatim, u svom podlom stilu, uzvratila da je ona (moja mati) perverzna babetina koja misli da zbog činjenice da ga je rodila može dok je živa upravljati polnim organom svog sina. Rekla joj je još nekakve gadosti. Znao sam poslije toga da Tanja nema namjeru da se useli kod mene. Nisam znao kako da reagujem. Tada, kada je to rekla, bilo mi je smiješno, a opet, bio sam i uvrijeđen. 

Nisam odreagovao. Nisam znao tada kao ni sada da li mi je uopšte stalo, ni zašto sam s njom. Imala je zgodne drugarice. Ribe mnogo bolje od nje. 

Znao sam da je i s njene strane slično, da ne želi mene kao mene i da je poslije početnog ushićenja vidjela jasno moje dno. I svoje je poznavala odlično i od njega bježala. Pristajala je na mene ovakvog kakav jesam jer sam joj i takav bio nekakav bijeg, tanjušna iluzija da će biti bolje. Ne znam da li sam je volio.

Činilo mi se da je sve radila kako treba. Samo je ona bila pogrešna. Jednom sam joj mortus pijan rekao da od mene jedino može očekivati da zajedno tavorimo. Sve drugo je mrtvo. Tada joj je sve bilo jasno. Koliki sam bilmez. Često pomislim i da to što me trpi nije ništa drugo do li njena podmukla osveta. Sveti se meni što ona nije to što meni treba. Kakva ludnica. Nemam snage da išta promjenim. Samo ču da pušim, igram igrice i tu i tamo pijem. 

Ona kad dođe – dođe, zujaće kao muva i na kraju otići.

Nije da sam razmišljao o tome. Uglavnom sam podrazumijevao, ali eto kada bih se zamislio dolazio sam do tog zaključka. Živjela je s roditeljima, imala je preko 30 godina. Ništa nije davalo ni najmanji znak da će ikad imati svoj stan, a to je jedino što je željela. Samo da ga ima, boravi u njemu kao oni što sanjaju Ferari pa makar cijeli život jeli paštetu, tako je i ona sanjala stan. Pa ako i umre od gladi u njemu nema veze. Sažalio sam se i ovaj put. Mada sam bio smrtno umoran. 

Hajmo! – rekao sam gubitnički. 

Neki baner

Ah Sašice, nekad si zaista divan!– reče i poljubi me u čelo.

Rekla je to opet nekako lepršavo i s okretom pri kojem joj sjevnuše gaćice i instinktivno sam je povukao  ka sebi za rub haljine, ali se vješto izmigoljila. 

Za 15 minuta treba da smo u tom stanu. Čekaju nas. Idemo da voajerišimo u sopstvene skupocjene snove.– reče.

Usput mi je ispričala da nas je predstavila kao budući bračni par koji traži svoje gnijezdo. Riječ “gnijezdo” izgovorila je sarkastično. Stan je imao 90 kvadrata. Nalazio se na trećem spratu relativno „mlade” zgrade. Odmjeren i skupo namješten. Sve je bilo u neutralno pastelnim tonovima u kombinaciji sa staklom. Velika spavaća soba s kraljevskim krevetom. Tapacirana vrata, terasa, elektronika… Police za knjige. Samo su kuhinjski elementi bili drečavo narandžasti.

Domaćini su bili sredovječan, vitki i preplanuli bračni par. Manekeni. Koža im se sijala i lijepo su mirisali. Tanja je hodala stanom kao modnom pistom, uvučenog stomaka, ispravljene kičme, nogu pred nogu (možda je zamišljala da je u reklami za parfem). Postavljala je pitanja o stilu namještaja, ispravnom rasporedu, arhitekti koji je sve to uredio, šta je unikat, a šta kopija. Ja sam išao za njom s rukama na leđima, ćutao, tek tu i tamo klimnuo bih glavom. Kada smo došli do te narandžaste kuhinje, Tanja je rekla: Hm, zanimljivo

Onda su joj domaćini objašnjavali zašto je to tako. 

Ona je slušala i ćutala, pri tom dodirivala i kuckala po toj blesavoj kuhinji. Mazila mermer, drvo, savršeni metal bijele tehnike. Majke mi, mislio sam da će i zaplesati. Zatim je rekla da će ona vjerovatno promijeniti kuhinju. I to samo zbog boje. Sve ostalo je savršeno. Okrenuo sam glavu da suzdržim smijeh. A onda su domaćini uočili i mene.

Gospodin se ućutao. – upitno reče  domaćica. 

Ma ja se više zanimam za ove grublje stvari – lupih. 

Koji je materijal korišten pri izradi i izolaciji zgrade? Da li zgrada ima gromobran, da li je osigurana, kako sa zaštitom od zemljotresa. Da li je drvena ili PVC stolarija? – Tobože sam se za sve to zanimao, mada pojma nisam imao šta je to PVC , znao sam samo da služi za izradu prozora i vrata. 

Manekeni su se nasmijali i okupao nas je visoki sjaj bijelih zuba. Možda su tad počeli da sumnjaju, a možda su nas odmah pročitali, samo su pristali da odigraju ulogu. Učestvuju u našoj predstavi. Tanja je nastavila da priča kako bi i šta ona izmijenila. Čak se i izula da bosa, tabanima osjeti taj prekrasni drveni pod. Pogledao sam u lice domaćina i nisam mogao zaključiti da li se dive njenoj iskričavoj energiji ili samo vješto skrivaju podsmijeh. 

Doviknuo sam joj:

Ljubavi, pa ti kao da si se već uselila.

 Gazdarica se na te moje riječi srdačno nasmijala i dodala:  Ah, mi žene! 

U ogromnom dnevnom boravku (sve je bilo ogromno) na zidu je gospodario TV najvećih mogćih razmjera za TV, zakrivljenih ivica, savršene crne glatke površine. Inače, stan je bio sav podatan, gladak i mek. Kao djevojka. Očekivao sam i erekciju. Pomislio sam – kakvim li se pranjem love ovi bave, kriminalom, korupcijom?! Nisu mi bili poznati. Gledao sam svoj odraz u ugašenom televizoru. Pogrbljen, debeo, u staroj košulji i hlačama koji su nekad bili skupi, pa se još nisu iskrzali i isfucali. Osjetio sam se na neki tester parfema koji mi je Tanja dala, a zatim sam osjetio i strahovitu potrebu za cigaretom. Sjetio sam se da sam zato i ovdje, učestvujem u ovom igrokazu da bih došao do cigareta. 

Dakle, stan sa garažom, podrumom i namještajem košta 150.000 evra. Ako ste  dovoljno razgledali, mi bismo sad da prošetamo kuče. Pa razmislite i javite. -reče ovaj put  maneken.

Naravno, stan je zaista predivan…- Tanja je i dalje drobila neku svoju diplomatiju, a ja nisam mogao više. 

Odglumio sam da mi je zazvonio telefon, mahnuo vlasnicima i dodao:  

Ljubavi, čekam te ispred

Kada je konačno izašla i dalje je vrckala i smijala se kao sa reklame. Osjetio sam agresiju kako raste u meni. Mislio sam, da li je ona normalna, šta radi, ako joj je do histerije, uzleta, poleta nek uzme drogu, napije se…šta izigrava!? Zašto je dođavola toliko sretna od ove bijede koju smo upravo progutali?! Kleberila se i hodala zanosno. Biće da se  osjećala otmjenom. Hodala je tako, išla prema meni i onda je udarila stopalom u kamenu žardinjeru ispred skupe zgrade. Žestoko. Osjetio sam nalet pobjede. A onda je počela da plače. Sjela je na tu prokletu žardinjeru i jecala tiho, ali strašno. 

Prišao sam joj i pomilovao je po glavi. 

Tanja molim te, daj mi za cigare! – rekoh joj.

Slađana Kaurin

Neki baner