Postoje ti neki ljudi, svi ih znamo, koji bude zvijer u tebi. To nešto, u tebi, što nisi znao, da postoji.
Tu su. Na društvenim mrežama. Vijestima. Na poslu. U susjedstvu.
Tu su!
Smiju ti se u facu. Rugaju!
Jer misliš da je pošteno najbolje.
Jer se trudiš.
Jer radiš.
Jer ne spletkariš.
Jer učiš.
Jer naučeno s drugima dijeliš.
Jer voliš.
Jer ti je stalo.
Jer se nerviraš zbog nečega, što promijeniti ne možeš!
Jer si naivan!
Tu su, oni! Ovdje. Oko tebe.
Smiju ti se u facu. Rugaju! Očima okreću!
Superiorni!
Podcjenjuju!
A ništa tako ne može uznemiriti, onu zvijer u meni, k’o nepravda. Podcjenjivanje. Smijanje u facu i očima okretanje.
Ništa me toliko ne može natjerati da vrištim. Da takvim ljudima postanem slična.
Da zagrmim:
Okreni očima još jednom! Daj da te vidim!
…
Da, probuđena zvijer
Mir Marina! Mir!
Misli na mir.
Na ljude koje voliš. Koji te vole. Život koji živiš. Na mirnu savjest.
Na ono što oni nemaju. Zbog čega gube živce. Zbog čega se nerviraju. Provociraju.
Pa se u facu smiju! Rugaju! Podcjenjuju! Očima okreću!
Mir Marina! Mir!
Utišaj tu zvijer u sebi!
Reci joj tiho, onako, ispod glasa:
Pssst! Mir! Nisi ti takva. Bolja si od toga.
