Doktorica Sara, mlada psihijatrica s promišljenim pogledom i smiješkom koji je mogao prodrijeti i u najdepresivnije misli, pristupila je njegovom stolu. „Zdravo, Emile! Kako ide analiza svijeta?“
Emil se drhtavo uhvatio za šalicu kave kao za zadnju slamku spasa. „Ah, draga Sara, ako bih mogao sažeti analizu, rekao bih da život nalikuje nedovršenu djelu. Ekvivalent košarice s gnjilim jabukama ili zgnječenim rajčicama. Jesmo li sigurni da ih trebamo jesti?“
„Da, Emile, no trebat ćeš uskoro prestati analizirati voće? Ljudi vole voće, više nego dileme. Što ne bismo primjerice razgovarali o tvom ljubavnom životu?“
Petite mort
„Ah, ljubavni život! To je ambrozija, sjena onog što ne možemo postići! Moje uzbuđenje transformirano je u tiraniju misli. Jednom me jedna djevojka nazvala čak nevinim koliko sam vješt bio!“
„Kažu da ljubav zapravo uključuje strast i razumijevanje, ali što da radim s razumijevanjem kad je sve što moj um formira neshvatljivo i nerazumljivo? S druge strane, seks, odnosno orgazam je po Francuzima u osnovi mala smrt, zar ne? Petite mort? No, umjesto da blagoslovim tu smrt, ja ju odgađam i zakompliciram višedimenzionalno kao da je kakav 3D šah u pitanju.“
„Pa, možda ti samo treba netko tko će ti pomoći da preokreneš igru u svoju korist“, rekla je Sara, pokušavajući korisno upotrijebiti vrijeme koje je Emil provodio zatočen u misaonim kavezima.
„Možda si u pravu. No čak i kada koristim tu jednostavnu životnost koju predlažu tvoje mudrosti, još se uvijek borim s pitanjima. Što ako otvorim blog o neortodoksnoj seksualnosti, za koji već u startu vjerujem da neće imati čitatelja?“
„Nije li to ironično? Živiš život u kojem se bojiš odbijanja, a misliš da će se čitatelji rado hraniti tvojim zamišljanjem života, umjesto odabira stvarne vožnje životnim sadržajem.“
Tjeskoba
Stojiš, dragi Emile, duboko uronjen u tjeskobu, kao špijun koji promatra vlastita dvojnika dok gleda u zamagljena stakla prošlosti.
Sara se osmjehnula nakon što je to izgovorila, ali duboko u njoj javila se tjeskoba. To ponekad zamijeti kod svojih pacijenata, ali Emil je bio više od slučaja. U njemu je vidjela refleksiju vlastitih nesigurnosti i strahova. Dok se, u svom mračnom stilu, izvlačio kroz riječi, ona je osjećala kako se njezin um počinje isprepletati s njegovim, stvarajući neželjenu simbiozu. No, dok su oči ovog čovjeka blistale u tami, jedna misao preplavila je njezinu svijest: Što ako mu se prepustim, a on postane opasan?
„Možda je baš u toj ‘nevinosti’ ključ tvog problema, Emile“, rekla je, pomislivši koliko je blizu pogodila esenciju njegove tjeskobe. „Možda previše analiziraš, a premalo djeluješ?“
Opekotine
Emil se naslonio na leđa, lice mu se neobično iskrivilo. „Djelovati, da. Ali što ako je djelovanje poput igre s vrućim ugljenom? Strah me opekotina, Sara. Što ako se dublje uvučem, a te me rane oblikuju za cijeli život?“
Kao da su se zidovi sobe počeli naginjati prema njoj, Sara je prepoznala bolnu kob te tjeskobe. U proteklim tjednima, razgovarajući s njim, osjećala je kao da ga pokušava uhvatiti, uhvatiti njegov duh koji se vrzmao poput duhova starih ljudi, koji se ne žele osloboditi svojih lanaca.
Noćni razgovori
Nekako, ti su se susreti počeli širiti izvan ordinacije. Njen svijet, koji se vrtio između bijele kute i zamrznutih lica pacijenata, s Emilom je dobio novu dimenziju. Njihovi razgovori događali su se noću, poput postmodernih ljubavnika koji su tražili izlaz iz mračnog labirinta vlastite psihe.
Jednog kišnog poslijepodneva, Emil joj je predložio: „Što misliš o tome da se sastanemo izvan ovog hladnog svijeta? Možda da odemo u Vještičju špilju?“
Sara se zapitala: Je li ovo bio još jedan igrokaz ili stvarna ponuda? Očekivala je posljedice takva koraka. No, bilo je nešto u njegovu glasu, neki plamen koji ju je privukao. Razmišljala je o satima koje su provodili razgovarajući o mračnim strahovima, ali i o njegovoj fascinaciji prema kulturi tamne seksualnosti, koja je povremeno osvježavala njihove ozbiljne razgovore kao kap svjetla u tami.
Granice
„Dobro, Emile“, rekla je iako je u srcu osjećala nelagodu. „Ići ćemo. No, moraš uvijek imati u vidu moje granice.“
On ju je gledao s istinskim divljenjem. „Granice? Oh, Saro, granice su samo iluzija. One su kao zidovi dvorca – postavljeni da nas zaštite, ali i da nas drže zarobljenima.“
Njihov put do špilje bio je pun uzbuđenja. Špilja je predstavljala simbol svojevrsnog bijega od stvarnosti i svjetlosti, prostor gdje su se nekad skrivale vještice, opsjednute duhovima prošlosti.
Vještičja špilja
Kad su ušli, svjetlost je nestala. Zidovi su kapali vlagom i svjetlucali od mineralnih kristala umjetnički oblikovanih u prirodi. Emil je imao olovku i bilježnicu, bilježeći misli o tami, kreativnoj viziji koja u sebi nosi prijetnju, ali i uzbuđenje.
„Znaš li, osjećam se kao kazališni junak“, rekao je s prigušenim smiješkom, „usred svoje drame, a ti si moj muzej straha. Možda i više od toga, možda si ti ta koja me može osloboditi tmine.“
Sara se nije mogla oduprijeti njegovoj karizmi. Njen um razmišljao je o granicama koje je postavila, ali nešto ju je tjeralo naprijed. U tom trenutku, u tom božanskom polumraku, jednostavno je odbacila odjeću i rekla: „U redu. Vidi me.“
Dojmljivo ju je gledao, a onda ju je uhvatio za ruku. „Ne budi pretjerano nježna, Sara. U ovom prostoru, moramo se prepustiti. Moramo se osloboditi.“
Unutarnje je vanjsko
Skrećući s rubova vlastitih strahova, njihova interakcija postala je puno više od psihološke terapije. Unutarnji konflikti postali su vanjski, kretanja su postala drama koju su oboje pokušavali usmjeriti. S njihovim granicama koje su se polako počele brisati, pojavila se nova moćna dimenzija: pitanje samoće, osvete, vlastitih tajnih želja.
Sara je osjećala vlastitu žudnju, ali bojala se da će, ako to dopusti, izgubiti Emila. Što će joj od njihova dva posvađana tijela ostati, kada svjetlost ponovno dotakne njihove duše? U ovoj magličastoj špilji, u kojoj su se sudarali svjetovi, čini se da bi odgovor mogao biti pronalazak ljubavi, ili pak njezin trajni gubitak.
Trenutak koji je uslijedio bio je poput zatvaranja i otvaranja prostora između stvarnosti i halucinacije. Sara je osjetila kako se njezina svijest rastvara, postajući tekućina koja prožima tamne kutove špilje. Emil ju je vodio kroz prostor koji je bivao sve uži, sve intimniji, poput živog organizma koji diše između njihovih tijela.
Foto: Canva
Iluzija granica
„Znaš li”, šapnuo je, „postoje trenuci kada granice postaju iluzija, kada se naši unutarnji krajolici spajaju poput tektonskih ploča koje se tiho dodiruju?”
Njegova je ruka klizila niz njen vrat, dodirom poput oštrice koja reže tanku membranu između straha i želje. U toj špilji, koja je bila više od prostora – bila je metafora njihovih unutarnjih labirinata – svaki pokret bio je ritualni prijelaz između različitih stanja svijesti.
Sara je osjetila kako njezina profesionalna distanca nestaje poput magle koja se raspršuje. Emil nije bio samo pacijent, niti je ona bila samo terapeutkinja. Bili su dva fragmenta iste pukotine ljudskog iskustva, dvije duše zapletene u mreži neizgovorenih želja i skrivenih identiteta.
Pustolovi
„Pustolov duše”, prošaptala mu je na uho, „mi smo tragači koji ulaze dublje nego što itko smije zamisliti.”
Špilja je postajala živa. Njezini zidovi bili su ogledalo njihovih unutarnjih krajolika – vlažni, hladni, puni mikroskopskih pukotina kroz koje proviruju skrivene istine. Svaki kristal na stijeni bio je poput zamrznutog trenutka njihove transformacije, svaka sjena koja je klizila nestrpljivo je čekala na ostvarenje.
Emil je znao da su prekoračili granicu između profesionalnog i intimnog, upravo su zašli u prostor između mapiranih teritorija razuma i divljim, neistraženim prostorima strasti. Oni više nisu bili Sara i Emil – bili su simboli, arhetipovi koji plešu na rubu vlastite egzistencije.
„Pustolov duše”, ponovi on njezine vlastite riječi, „mi smo žrtve i kreatоri istovremeno.”
I dok su se njihova tijela stapala u tami špilje, svijet izvan njih nestajao je poput sjene koja gubi konture. Ostajali su samo oni – dva bića koja su pronašla trenutačni azil u međuprostoru između onoga što jest i onoga što bi moglo biti.
Metamorfoza je tek počinjala.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.