Pusti nadanja i čekanja, sve što imaš je sad

Pitaš li se ponekad koliko si već mogla učiniti da si jednostavno krenula prema cilju umjesto čekala da se stvari poslože?

Ja sam, na primjer, danas cijeli dan čekala da mi dođe volja za pisanje zadaće. Nije mi došla. Gledala sam Prijatelje na Netflixu cijeli dan. Ne kažem da su Prijatelji loši jer nisu, super su, ali ne bi li bilo bolje da sam jednostavno stisnula zube, napisala zadaću i obavila sve obaveze pa onda bezbrižno uživala u Netflixu?

To je sad banalan primjer, ali kužite poantu.

Uvijek čekamo nešto umjesto da iskoristimo trenutke koje imamo.

Čekamo da nam dođe volja za obavljanje dnevnih zadataka, čekamo da nam dođe inspiracija za kreativu, čekamo savršenu priliku za prijaviti se za onaj posao iz snova, čekamo savršen trenutak da onog zgodnog frajera pitamo za cugu, čekamo da prođe ova prokleta pandemija da možemo nastaviti živjeti. Naglasak na prokleta.

Stalno čekamo nekog vraga.

Ako nije zadnji čas i ako nismo u totalnoj panici – to nije to. Čekamo još malo.

Onda dođe taj zadnji čas, to panično stanje i gle čuda – tučemo se po glavi jer nismo počeli ranije. Koji smo mi zapravo idioti.

Okej, treba uzeti vrijeme za sebe. Smatram da je regeneracija jednako važna kao i progres, ali reklo bi se da ni previše kruha nije dobro. Ne. Fulala sam. Kaže se da ono što je previše, ni s kruhom nije dobro. E tako.

Imamo 24 sata u danu. Iskoristimo ih najbolje što znamo jer sada je jedino što imamo.

U prošlost se ne vrijedi vraćati jer je ona svršeno stanje. Što je bilo, bilo je. Što smo rasturili, rasturili smo. Što smo zeznuli, zeznuli smo. Izvučemo lekciju i nastavimo dalje. Nema druge.

Budućnosti se nema smisla bojati jer je ona nešto što se još nije dogodilo. Ne znamo što nam donosi. Mislim, tko je mogao pretpostaviti da ćemo se pronaći u baš ovakvom sranju?!

Meni je iskreno ovo grozno. S jedne strane mi je super što imam malo mira, ali malo mira imam od ožujka i dosta mi je mira. Vratite mi kaos, molim vas. Doslovno bolje funkcioniram u kaosu i dok imam hrpetinu obaveza i dogovora. Ovako stalno mislim kako imam dovoljno vremena za sve i na kraju ništa ne napravim. Ne znam više ni koji je dan.

I znam da trenutno ima ljudi s puno većim problemima, ali u PMS-u sam i morala sam to izbaciti iz sebe.

Nastavimo dalje.

Budućnost.

Ne znamo što nam donosi i definitivno postoje stvari na koje ne možemo utjecati. Pogotovo sad. Ali postoje i one na koje možemo, a jedini način za to je da danas počnemo raditi za bolje sutra.  

Što duže odgađamo, što duže čekamo – duže će nam trebati da dođemo do željene točke.

Ponovit ću. Zamisli što si sve mogla napraviti za vrijeme koje si provela čekajući i nadajući se. Već si mogla biti na pola puta. Možda si mogla već i na cilju biti. Možda si mogla već obaviti sve dnevne zadatke, stvarati i biti kreativna, imati posao iz snova i popiti cugu s onim zgodnim frajerom koji ti se sviđa.

Možeš još uvijek, ali moraš početi. Bolje prije nego kasnije.

Čak i ako sve propadne, barem znaš na čemu si i barem znaš da si dala sve od sebe da postigneš što želiš postići. Ponekad je i to dovoljno veliko zadovoljstvo.

Zato se ne boj početi i ne boj se loših iskustva i pogreška jer bez njih ne ide. Pogreška po pogreška i eto te na vrhu s još više pameti, znanja i iskustva.

Ako se mene pita – puno je strašnije osvrnuti se za 10, 20, 30 godina i tuči se po glavi jer nisi barem probala, pitati se što bi bilo ako bi bilo.

Zato pusti nadanja i čekanja, sve što imaš je sad. Iskoristi to.