Prosinac je uvijek bio moj najdraži mjesec. Lampice na borovima, miris cimeta u zraku, smijeh djece dok se grudaju – sve mi je to donosilo neizmjernu radost. Oduvijek sam vjerovala da Božić ima moć iscijeliti svaku tugu. Ali ove godine, Božić mi je samo donio prazninu.
Raskid. Riječ koja zvuči jednostavno, a u sebi nosi cijeli svemir boli. Bio je to običan prosinački dan – hladan, siv, ali s obećanjem blagdanske topline. Sjedili smo za stolom koji smo zajedno odabrali, u stanu koji je trebao postati naš dom. Njegove riječi, one koje su promijenile sve, još uvijek odzvanjaju u meni. “Mislim da više ne mogu… Mi smo se promijenili.”
Stao mi je svijet
Sve je stalo. Božićna glazba koja je svirala u pozadini odjednom je postala nepodnošljivo glasna, kao da se ruga mojoj tišini. Pokušavala sam pronaći riječi, ali jedino što sam uspjela izustiti bilo je: “Zašto sada? Pred Božić?”
Gledao me, ali u njegovim očima nije bilo odgovora koji bi ublažio bol. “Nisam to planirao. Jednostavno… osjetio sam da moram biti iskren.”
Ironija – toliko smo razgovarali o iskrenosti, o tome kako je to temelj svega. Nisam znala da će ta iskrenost biti moj kraj.

Foto: Canva
Sljedećih nekoliko dana bilo je neizdrživo. Njegovi darovi još uvijek su stajali ispod bora. Svaki ukras koji smo zajedno birali postao je podsjetnik na ono što smo imali – ili možda na ono što sam samo ja mislila da imamo. Lampice na boru treptale su kao da pokušavaju reći: “I dalje postoji svjetlo,” ali meni su izgledale hladno, lažno.
Božić je došao i prošao. Prijatelji su me zvali, pokušavali me oraspoložiti, ali sve što sam željela bilo je sakriti se ispod pokrivača i ne osjećati ništa. Sjećam se jedne noći kad sam gledala pahulje kako padaju kroz prozor. Nekada bih ih doživljavala kao čaroliju; sada su mi izgledale kao hladna tišina koja mi govori da je sve prošlo.
Liječi li vrijeme zaista?
Ljudi kažu da vrijeme liječi. Možda je to istina, ali u ovom trenutku, bol se čini beskonačnom. Prosinac, moj najdraži mjesec, sada je postao mjesec koji želim preskočiti.
Ali ipak, negdje duboko u sebi, osjećam maleni plamičak nade. Ne zbog njega, ne zbog nas, već zbog sebe. Znam da ću jednog dana ponovno osjetiti radost. Možda neće biti sutra, možda ni sljedeći Božić. Ali jednom hoće. Jer čak i kada svjetla ugasnu, uvijek ostane nada da će se ponovno upaliti.
Do tada, pustit ću si još jednom onu pjesmu koju smo zajedno voljeli, zapaliti svijeću i dopustiti si da tugujem. Jer to je jedini način da jednog dana ponovno osjetim mir.
Ana Malenica

Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!