I kada sam uhvatio ljubav, bar na pogled, mene su uhvatile obveze. Jadan od početka do kraja. Nisam joj uspio saznati ni ime, a već sam bio na drugoj stanici puta. I tako Ona ostade Ona. I Ona odjedanput započe zaokupljivati moje misli. Tema moga razmišljanja kako u jutro, tako i u podne i navečer. Netko se hrani hranom, a ja se počeh hraniti Njome!
Kao slano i slatko, nespojivo i neobuzdano, ali more je samo more, a kiša je samo pojava, rijetko je tako jetko. Postade moja petlja po divljini uma.
Dođe 17-ti dan mjeseca listopada. Fakultetske obveze su postale neminovne. Gradske knjižnica drugi dom. Sjedam na izlizani stolac koji tu stoji još od Marša na Drinu i Bitke na Neretvi. Ma ne , to je relativno mlada povijest. Imam osjećaj da ovaj stolac stoji dulje. Ne mogu baš reći od Ilira, ali da je blizu toga razdoblja – mogu.
Dobio sam zadaću istražiti magijsku dramu, a tko je tu tata mata nego Ljubica Ostojić. Uzeo sam njena Magijska doticanja. Otvorih prvu stranicu, a ona sva žuta, izlizana, a vjerujem da sam od rijetkih koji je otvorio ovu knjigu. Kad tamo piše:
Duboko negdje, u korijenju naših bića,
izvan povijesti i protoka vremenskih,
još živi doba kada smo pozivali drveće na večeru,
i otopljavali ga za žestoka mraza.
A ono nam uzvraćalo zdravim plodovima i istinskim prijateljstvima.
To nisu vremena prošla.
Još uvijek mlade djevojke vode ljubav sa Mjesecom.
Još uvijek, katkad, Zmaj zgrabi Nevjestu,
A svadba se svejedno nastavlja. Sve je moguće.
Podići zidove, odrediti granice, razdijeliti nebo i zemlju, rijeke i planine?
I u momentu kada sam podigao glavu da razmislim o rečenom ugledah Nju, na stolici nasuprot mene sjedila je Ona, nikada ljepša, nikada izazovnija, nikada magičnija. Iako je ovo tek drugi naš susret, takvu sam je zamislio. Ma dosta sam bio papak, kreten, magarac bez samara. Skupio sam sve što imam, i gore i dole, ustao i pravac do Nje.
„Vi mene ne znate, ne znam ni ja Vas. Vidio sam Vas jednom, ali dovoljno da Vam kažem: Vi ste osoba sa kojem bi mogao svako jutro popiti kavu, osoba kojoj bi mogao svako jutro razmaknuti zastore da sunce dođe do sunca, kojoj bih nosio i zadnju kap vode u dlanu samo da ne bude žedna“.
Gledala je u mene kao u zadnjeg čudaka. Mislio sam, piši propalo. Ali odjednaput se počela smijati i reče: “Ne znam tko ste, ali za početak kava svako drugi dan biti će sasvim u redu“.
Ne znam kako je onim što dožive moždani, srčani, napad epilepsije, ali znam da sam u tome momentu doživio sve to i samo sam uspio izustiti, pružajući ruku: Viktor!
Jelena…..
Nastavit će se…
Kupid
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
