Zašto brišemo prašinu sa stvari čim vidimo da se nakupila? Usisavamo stan čim primijetimo mrve na podu? Zato što želimo da nam je kuća čista. Kada nam gosti dođu da ih dočeka sve perfektno sređeno i mirisno. Da se ponosimo kakve smo domaćice. Eto zato!
Svaki dan, mi žene, imamo posla po kući. Malo tu još obrisati, ispeglati, skloniti odjeću, izglancati pod… I šta sve ne. Sve da bismo se osjećale prijatno u svome domu. Ponosimo se kada je čist, prozori oprani, posteljina miriše i kupatilo oribano.
I šta mislite kada bi svaka od nas tako pospremila svoje misli, srce, mozak i sve one, tamo negdje, mračne kutke svoje podsvijesti. Kada bismo obrisale prašinu zabacanih stvari koje se talože u mozgu i u mislima. Nebitne uspomene bacili u kantu za smeće. Ono što nas steže u grlu napokon povratili.
Možda je baš ovaj kraj godine pravo vrijeme da odradimo jednu veliku generalku svoje unutrašnjosti. Ono što drugi ne vide, a nas peče i boli. Vrijeme je zimnica. Miriše ajvar na sve strane, kisele se paprike i krastavci, pripremamo se za zimu. Ajde da zakiselimo umjesto kupusa sve ono što nas tišti, čini nesretnima i što nam ne da naprijed. Stavimo u teglu ili bure i pritisnemo kamenom.
Izbacimo iz života sve one ljude koje nas koče i usporavaju. One koji ne zaslužuju naše prijateljstvo. Ja sam imala prijateljicu s kojom sam često išla na kafu i duge šetnje. Svaki put kada sam se vraćala kući osjećala sam se malaksalo, razočarano i neraspoloženo. Nisam znala šta se sa mnom dešava. Sve dok jednoga dana nisam sjela sama sa sobom popričala i došla do zaključka da mi ta drugarica isisava svu pozitivnu energiju, a ubacuje svoju negativnu.
Isjekla sam je iz svoga života. Morala sam, jer bih postala kao ona.
Tako moramo svi, jer nisu ljudi samo loši za sebe, loši su i po nas ako smo u njihovoj blizini. Ja sam poslije tog prijateljstva osjetila značajan napredak, osjećala sam se lakšom nego ikada prije. Shvatila sam da sam mnogo vremena trošila na ljude koji mome životu nisu davali nikakvu novu vrijednost i slobodno mogu reći sreću. Dobila sam mnogo samopouzdanja u ono što radim. Srušila sam blokade. Radost sam dobila u zamjenu za stres.
Naš problem je i taj što mi u našim glavama čuvamo i dalje ona iskustva i veze koje smo davno prekinuli. Kao što čuvamo i onu haljinu iako već godinama ne možemo u nju stati. Mnogo puta čujem kako je žena odlučila da oko sebe izgradi zid i kaže ne da više nikome da ga preskoči. Nije to rješenje! Šta ćeš sa onima koji su potajno ostali s tobom u unutrašnjosti toga zida?! One koje nisi pustila da odu, iako su oni otišli već odavno?
Nemojte praviti zidove, pravite mostove preko kojih ćete preći. Zašto zidom da sebi zaklonite neke od najljepših pogleda, nema potrebe. Iza sebe ostavite sve svoje greške, sve one osobe koje vas unazađuju i piju krv kao komarci. Znaš li ti koliko zidaru treba snage da sazida dovoljno veliki zid?
A, za most, obori jedno drvo, prebaci preko svega i pređi. Vjetar se ne može spriječiti, ali naučimo živjeti tako da nam on ne može naškoditi svojim aktivnostima. Napunimo tegle svom kiselinom koja nas guši, pokapajmo i suzama ako treba. Dobro zavrnemo poklopac. Možemo staviti i kamen da sve dobro pogura. I ostavi je negdje daleko od sebe.
Bježite od ljudi koji su svakom loncu poklopac. Od onih koji ispred svake kuće siju sjeme zla, a nemaju hrabrosti da ga posade u saksiju i stave na svoj prozor. Ne dozvolite takvim ljudima da vam pređu prag života i da vas vuku prema dolje.
Jer, ovo je period za nove početke i nove ljude u životu.
Jesen je stvorena za nova poglavlja.
Marijana Paravac
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!