Foto: Privatna arhiva
Ne kradite mi subote
Subota ujutro! Gdje sam? Špica? Najnovija haljina i make up? Potraga za fotoreporterom lokalnog portala?
Nedjelja? Fancy lounge bar uz more? Polusportska casual kombinacija, koja daje dojam kako se kao nisam trudila, a zapravo jesam?
Noap! Ništa od toga! Subota je rezervirana za ligaške nogometne utakmice više ili manje talentiranih osmogodišnjaka. Nedjelja, za eventualne turnire istih. Znam, sad me mnogi od vas žale. Ali ne trebate! Zaista, ne trebate. Ne bih sve subotnje špice i nedjeljne kave uz more, mijenjala za jednu utakmicu papalina zadarske županijske lige. I ne każem da nije sasvim o.k., popiti kavu na špici. Nabaciti pri tom najcrveniji ruž, koji će zagorčati život konobaru, iz čije šalice ćete tu kavu popiti. Nipošto. I ja ću to učiniti koji put. Kad liga završi. Ali moram priznati da će mi nedostajati vrištanja, smijanja i putovanja s Leonovim, Šimunovim, Lukinim i Lovrinim roditeljima. I nekako me strah da će mi te kave biti dosadnije od naših čoporativnih druženja. Tužna sam što liga ide kraju i što će vikendi biti, sasvim onako… obični.
Ali … uvijek taj prokleti „ali”. Ima tih nekih roditelja, koji ubace tračak gorčine u sav taj smijeh. Ima tih nekih roditelja, koji su već „potpisali” ugovor s Juventusom ili Realom. Koji uzdižu svoju djecu, u isti tren omalovažavajući tuđu. Koji bez pardona, uđu na teren i govore treneru koje dijete treba igrati. Koji prijete sudcima. Koji uvijek vide problem u drugoj djeci. Tuđa djeca su agresivna. Njihovi su samo borbeni. Ili razigrani. Ako vam dijete, možda nije agresivno (a moje nije), treba biti čvršći, prgaviji. Ni to ne valja. Nogomet je to. Ako pobjeđuju, njihovi su zaslužni. Ako gube, krivi su vaši. Nikad nije dobro. A i kako bi, kad oni imaju malog Mbappè-a, a ostali su… pa samo prosječni.
Znate što? Ja sina ne odgajam da bude najbolje desno krilo Barcelone! On će sam odlučiti što će biti! Ja ga odgajam da bude čovjek. .
Znate što? Ja sina ne odgajam da bude najbolje desno krilo Barcelone! On će sam odlučiti što će biti! Ja ga odgajam da bude čovjek. Učit ću ga neka uvijek da sve od sebe. Neka nikada ne odustane. I neka sanja. Ali neka sanja svoje snove. Ne moje. Učit ću ga, ako nešto želi dovoljno jako, da će to i ostvariti. Dok god se bude trudio. Neka vjeruje u sebe. Ali i u druge. Neka im bude potpora. Neka voli, suosjeća i pomogne. Neka ne mrzi one drukčije! Da uvijek bude svjestan svojih kvaliteta. Ali i mana. Da radi na njima. Da i dalje prizna kad je netko bolji. Ali da se nikad ne prestane truditi da bude bolji on. I da baš nikada, nosom ne para oblake. Ako pogriješi da se ispriča. Ako nekog povrijedi da prizna. Da se smije. Često! I da nasmijava druge! Da se veseli zbog dugoga i s drugima.
Ne učite djecu da im ljubav prema sebi, bude jedina koju će znati izraziti. Ne učite ih da s podsmjehom gledaju na druge. Ne učite ih da je empatija slabost. Ne učite ih da se ulizivanjem dolazi do cilja. Ne učite ih da je muško samo ako je agresivan. Ne učite ih da samo cure pokazuju osjećaje! Ne učite ih da je sudac kriv kad izgube. Ne učite ih da su za poraz krivi oni drugi, dok su za pobjedu zaslužni samo oni. Ne učite ih da su oni pojedinačno bitniji od tima! Ne učite ih da mrze! Jer ne znaju za bolje. Ili učite. To je ipak vaše dijete.
Pustite da putujemo 90 km samo da navijamo, iako ne sudjelujemo. Pustite da onda kad otputujemo 90 km, i sudjelujemo, uživamo s njima, u pobjedama. Nemojte im kvariti pobjede, govoreći da su je „vaši“ zaslužili više od „naših“. Ili još gore, da su „vaši“ za nju, zaslužniji od „naših“.
Ali ne kradite mi subote! Pustite me da uživam u zaraznom osmjehu, mog prijatelja, kapetana Šimuna. U samozatajnim Viktorovim potezima. U Lovrinim golovima. Leonovoj borbenosti. Franovim driblinzima i preciznim ubačajima iz kornera. U Lukinim obranama. Pustite me da se smijem s njihovim roditeljima. Da skupa navijamo za svoju djecu. Da uživamo u njihovom SADA, dok vi mislite na sutra. Pustite da pijemo lošu kavu u selu čijeg se imena ne sjećamo. Pustite da putujemo 90 km samo da navijamo, iako ne sudjelujemo. Pustite da onda kad otputujemo 90 km, i sudjelujemo, uživamo s njima, u pobjedama. Nemojte im kvariti pobjede, govoreći da su je „vaši“ zaslužili više od „naših“. Ili još gore, da su „vaši“ za nju, zaslužniji od „naših“.
Roditelji, dopustite djeci da budu djeca!
Dopustite njima da budu djeca! Jer onda kad to jesu, kakvu samo lekciju održe „odraslima“. Onaj tren kad uđu u finale Međunarodnog nogometnog turnira, i stanu uz rub travnjaka, navijajući za svog „najljućeg“ gradskog suparnika, šalju poruku svima nama. Navijaju za njih, jer tu, na Međunarodnom nogometnom turniru, oni su njihovi. Iz njihovog grada. I žele igrati protiv svojih prijatelja iz vrtića, škole, susjedstva. A sve ovo je i tako, samo jedna obična igra. I nas koji smo lekciju razumjeli, pustite da navijamo zajedno s njima! Iz sveg srca. Za njihove kolege i prijatelje.
Pustite da krene suza, kad ulete u teren, nakon što su i oni, njihovi „najljući“ suparnici, a ipak njihove kolege i prijatelji, ušli među 2 najbolja. Pustite da budemo ponosni, dok se raduju s njima.
Jer onaj osjećaj, kada je i moje dijete vrišteći, potrčalo na taj teren, čestitati Rinu, svom najboljem prijatelju još od jaslica, nemjerljiv je sa zlatom. Onaj osjećaj, kad je držao svoju zlatnu medalju oko vrata i pitao me, jesam li vidjela Rina i je li tužan što je izgubio finale. Onaj osjećaj, kad hvali pojedinačno svoje suigrače, bez trunka ljubomore. U niti jednom trenu, ne ističući niti svoje golove, niti sebe. To je ono što vrijedi! To je ono što ću mu ponavljati da me čini ponosnom.
Veselim se tom njegovom zlatu oko vrata. S njim i zbog njega. Ali prije spavanja ću mu reći da sam ponosna na njega, zbog toga što se Rinovoj pobjedi, veselio kao svojoj. Što je mislio na svog prijatelja, dok su mu stavljali medalju oko vrata. Što je hvalio svakog od svojih suigrača. Ponavljat ću mu! Da zapamti. Da zna da je upravo to, puno bitnije od zlata. Da nikad ne zaboravi. Jer ako im to ponavljaš, postoji šansa da izrastu u ljude. Bili ili ne bili nogometaši.
Pustite djecu da budu djeca! Sa 30,40 i više godina u dupetu, možete još nešto i naučiti od njih. A i ne morate. Možete ih i učiti da žive vaše, neispunjene snove. Možete! To su ipak vaša djeca.
Ali dok to činite, ne kradite mi moje subote!
