Sanjalica…

Ona je bila romantična duša, sanjalica.
Vjerovala je u nestvarno.
Voljela je…
sladunjave pjesmice, a prije svega voljela je Njega.
Jedne je večeri tako sama,
sjedeći na klupi u parku,
gledajući u zvjezdano nebo,
dok joj je vjetar milovao kosu,
čekala..

Čekala je njega.
Zamišljala je njegovo lice, njegove ruke.
Sama pomisao na njega
i srce kao da je ludilo.

Čekala ga je.
Zamišljala je kako joj prilazi,
u rukama držeći,
jednu crvenu ružu,
njoj najdražu čokoladu,
i bocu crvenoga vina.

Vina kojeg, su uvijek pili zajedno.
Zamišljala ih je kako…
leže na livadi,
između latica najdražih joj ruža,
i malih svjećica koje su svijetlile njihovu ljubav.

On joj miluje kosu,
voli je kao da je posljednji put,
srce lupa, tijelo drhti od njegovog daha,
od nježnog dodira.

Zaboravlja da sutra postoji.
Zaboravlja surovu stvarnost u kojoj živi.
Među ljudima koji su grubi i nehumani.

Pored njega može sve.
Osjeća se sigurno.
Zamišljala je…

S njim je vidjela dom.
Toplinu i sreću.
Zauvijek.

Rekli su joj da to neće uspjeti.
Jer su toliko različiti,
ali ona je znala da su opet toliko slični.

Voljela ga je više od sebe.
Čuvala ga duboko u sebi,
tamo gdje nitko ne može.
Branila ga je od svih loših jezika.
Ponekad bi ju povrijedilo
ali nikad ga nije mogla mrziti,
štoviše voljela ga još više.

Cijelim svojim bićem.
Nitko nije znao
niti shvaćao od kuda joj snaga,
od kuda joj toliko ljubavi za Njega?

Ali evo.., ona je čekala i dočekala.
Postoji još takva ljubav,
u svijetu gdje je sve više mržnje.

Postoji ona, tako posebna, drugačija.
Svake je noći moli za njega.
On je za nju jedini.

I jednom kada ode na put,
s kojeg nema povratka,
otiči će s njegovim poljupcem,
na svojim usnama,
s njim duboko urezanim u srce.

S tugom i osmjehom istovremeno.

Josipa Petek