Sjenka…

Ja sam njegova sjenka. Pratim ga kroz život tiho, nenametljivo. Šutim i pustim ga da šuti. I tog dana, kada nas je šutnja obavijala po stoti put, zagledam se u njegovo lice. U pogrbljena, od žalosti pognuta leđa.

Gledam to lice, te bore, izbrazdane duboke bore. Nastale od tuge, boli, urezane na licu poput dubokih ožiljaka. Sva patnja ovih proteklih godina ocrtavala se na njegovu licu. U njegovim tužnim, ugaslim očima život odavna nije stanovao. Samo jad i čemer. Živio je, a živ bio nije. Duša mu odavno zamrla.

sjena

Od kako njenih dodira nije bilo, njezinog toplog glasa, veselih očiju, sve u njemu raspadalo se. Ranjavala ga svaka pomisao na nju, na njihove sretne dane. Pokušao se nasmiješiti. Ali teško, Ne ide. Ispred očiju, kroz maglu, zatitrala mu njezina silueta. O Bože, tako bi je volio zagrliti, zariti glavu u njezinu kosu. Taj miris još je i danas osjećao. Tako raskošan, cvjetni, opojni… Taj miris, izluđivao ga je. Bila je u svim njegovim porama, svakom dijeliću njegova tijela. Na usnama je osjećao njezine meke poljupce, vlažne za dobro jutro, strastvene za laku noć. I niti jedne osim njenih, njegove usne nikada više dodirnule nisu.

Nakon nje niti jednu drugu nije pogledao, volio, želio. Sve što je ikada mogao dati jednoj ženi, dao je njoj.

I učinio bi to opet. I opet. Ali samo njoj. Ona je bila njegov blagoslov i njegovo prokletstvo. I kada sam ga ja, njegova sjenka, blago pitala: “Voliš li je još uvijek?” šutio je . I kada sam ga pitala: “Nedostaje li ti?” šutio je. Bol u njegovim ugaslim očima davao je odgovor na sva pitanja. Zapalio je stotu cigaretu i skrenuo pogled u daljinu. I nakon što je šutnja postala neizdrživa , tiho je prošaptao: “Proći će”.

Neki baner

Stisnuta u mraku, iza njegovih leđa, zapitam se – Zar je zaista svrha postojanja da sve prođe?

Vlasta Janton

Neki baner