Velikom se brzinom približava vrijeme od kojeg strepe sve učiteljice četvrtaša. Ispratit će svoje piliće u predmetnu nastavu, sa zebnjom u srcu i strahom da nisu do kraja automatizirali dijeljenje dvoznamenkastim brojem ili kakvu drugu važnu radnju ili činjenicu. Kod mene putuju skroz u drugi hodnik, a njihova će mjesta naslijediti jato novih. Nova smjena generacija.
U mom se selu već osjeća uzbuđenje. Svi iščekuju onaj famozni poziv za posjet liječnici i pokušavaju od djece sakriti da će ih tamo i cijepiti. Kad ih već dovedu, neće biti vremena za bijeg, misle oni. To je tek prva prepreka koju treba preskočiti.
Nadobudni roditelji
Na brzinu se uči napisati vlastito ime, a oni nadobudniji krenuli su i u brzinsko učenje slova. Nema veze što im stalno govorimo da je to naš posao i da je puno teže ispravljati ono što je naučeno pogrešno, nego naučiti pravilno po prvi put.
Klinci mi hodaju po ulici i sami sa sobom razgovaraju i odgovaraju na pitanja koja će im na upisu u školu vjerojatno postaviti, pa se pripremaju. Recitiraju napamet adrese, članove obitelji, broje do 10 unaprijed i unatrag. Svako toliko čujem s prozora neku majku koja neposlušnom čedu objašnjava da će vidjeti svoga Boga kad dođe u školu. Ma, vidjet će on svoju učiteljicu!
Želje učiteljice
Iako bih ja da mi u školu dođu potpuno nepripremljeni što se abecede tiče, ali s druge strane spremni izdržati prva dva sata bez suza za mamom, teško to ide. Voljela bih, na primjer da prije škole nauče oguliti bananu ili otvoriti poklopac jogurta.
Rado bih da nauče da trebaju čekati red i da nikako nije moguće ni po jednom zakonu fizike da svi istovremeno budu prvi u redu. Da nauče vezati žnirance i odjenuti (ili barem prepoznati) svoju jaknu na vješalici. Da znaju izgubiti u igri, a da mi se ne izgube u prvoj šetnji. Možda bih mogla organizirati kakav kratki tečaj pripreme za školu u našem lokalnom Vatrogasnom domu? Nije to tako loša ideja.
Učiteljica ili babaroga?
Uz to, budući da popujem u vlastitom selu, odjednom sam postala tema lokalnih tračeva. Svi iz pouzdanih izvora točno znaju koliko zadajem domaće zadaće, kakva sam u ispravljanju kontrolnih i koliko često podižem glas.
Znaju da sam stroga/blaga, totalno cool/živčana i važu moje kvalitete s kolegicom paralelkom. Iako nikad nisu bili na nastavi ni njoj ni meni. Ona ima dužu kosu, a ja sam deblja. I mogu puno više pojesti. Ako to može ikome pomoći u odluci. Osjećam se k’o na biralištu.
U šetnji s Fifijem primjećujem da roditelji koji drže za ruku dijete vodeći ga iz vrtića prstom pokazuju prema meni. I milo mi se osmjehuju. Vidim da se pomnije prate i moje modne (ne)kombinacije, pa sad pazim da ne izlazim u pidžami na dvorište. Dobro, ne baš uvijek. Ponekad.
Renata Sitta rođena je nedavno kao pseudonim pod kojim sam počela pisati kratke crtice i razmišljanja o svakodnevnom životu. Inače sam, pod sasvim drugim prezimenom, rođena 1971. u Brežicama, školovala se u Samoboru i Zagrebu, a radim kao učiteljica u školi u mjestu u kojem i živim. Samohrana sam majka dviju kćeri, od 13 i 14 godina, vlasnica azilanta mješanca Fifija i zaljubljenica u čitanje, šivanje i poslijepodnevno spavanje.
U biografiji svakako ističem da sam autorica i zbirke kratkih priča „Dragoj meni, samoj sebi“ koja je nastajala u početku kao poklon samoj sebi za ulazak u drugu polovicu stoljeća svog života, a razvila se nezaustavljivo dalje kad su oni kojima sam dala da rukopis pročitaju rekli da im se zapravo jako sviđa i da su se u pričama više puta i u više situacija našli, pa i da sam napisala ono što i sami osjećaju, znaju, vide ili žive, ali ne znaju ili ne žele napisati. Zbirka „Dragoj meni, samoj sebi 2“ logički je nastavak, jer mi nije sve stalo u prvu.
Događaji i osobe u pričama uglavnom su stvarni, samo su kao buhtle posipani štaubšećerom humora. I upravo je humor taj poseban začin zbog kojeg ovaj moj sasvim običan, nesavršen život izgleda kao poželjna slastica. Ako čitajući moje avanture izmamim osmijeh ili možda čak i glasan smijeh ili grohot, tada je moja misija ispunjena.
