Bio jednom jedan Tolstoj. Čovjek po svoj prilici. Sa dvije ruke i dvije noge, kao ti i ja. Davnih 70-tih godina 19. vijeka u Moskvi, tačnije u Petrogradu rodiše se: Ana Arkadnjevna Karenjina, Aleksej Aleksandrove Karenjin, Aleksej Kirilovič Vronski, Konstantin Dimitrijevič Levin svi od istog oca Lava Nikolajeviča Tolstoja. Sasvim slučajno ili namjerno rodiše se u njegovoj svesci sa bilješkama. Stvori im on život, porodicu, posao, pamet i ono što je suprotno od pameti. Stvori emocije, ljubav, mržnju i bijes. Morao je, da bi bili kao ti i ja.
Mnogi su Anu Karenjinu poistovjećivali sa kćerkom ruskog pjesnika Aleksandra Puškina. ”Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način.” Ovim citatom počinje roman. Mnogi ga citiraju, a ipak ne znaju iz kojeg je romana.
Ana, predstavljena kao posrnula žena iz visokog društva. Ona je dama iz najvišeg Petrogradskog društva, žena izuzetne inteligencije, obrazovana, lijepa… To je ono što joj Tolstoj pokloni. Reklo bi se, bolje ne može, a gore i te kako. Pokloni joj površni sjaj, a unutra prokletstvo. Drugi bi za nju rekli da je žena pored koje se prijatno osjećate i kada samo stojite kraj nje i šutite. A, ona? Ona je imala nerealna očekivanja. Očekivala je bajku. Pa ju Tolstoj opomenu da ne piše bajku, nego roman sa tragičnim završetkom.
Ja ovdje neću da prepričavam djelo, jer sve što bih ja napisala to piše i u knjizi. Samo na ljepši i bolji način.
Da li ste se nekada zapitali koji smisao je imalo ovo djelo, da li nam je Tolstoj nagovjestio novo doba, nešto što nas čeka, što će biti naša svakodnevnica?! Tada u Moskvi žene i nisu imala neka posebna prava. Borbe ruskih žena za svoja prava trajala su do 1917. tek tada su dobile svoja potpuna kako socijalna tako i politička prava. Preljuba u to doba je bilo ravno ubistvu, skoro pa se kažnjavalo linčovanjem i kamenovanjem od strane naroda. Razor porodice je bio nezamisliv. Da li mislite da je to bilo Tolstoju normalno što je uradila jedna žena, jedna supruga i majka? Da li je on htio da svijet tada zamrzi žene? Da im se ne vjeruje? Ili je samo upozorio na ono što će se sve češće dešavati? Da li je ovo bilo upozorenje muškarcima? Ili je jednostavno to sve bio njegov marketing da privuče čitaoce sa nečim drugačijim, što se nije imalo priliku često ili skoro nikako viđati tada? Recimo da je tako, ali šta je onda sada sa mnom, sa tobom, sa njim, sa njom, sa nama koji i dalje čitamo ovu knjigu, šta mi to novo saznajemo? Šta je to što naše želje vuče ka toj knjizi iako je to nešto, na žalost, normalno svima nama?
Sve je više Ana među nama. Rodismo se na prirodan način. Ne nastadosmo iz pera u malom žutom rokovniku nekog Lava. Ali smo Ana. Dijelimo i danas njenu sudbinu, njenu nesreću, njenu sreću i razočarenje. Ali današnja Ana ne završava na tako tragičan način. Zašto? Danas je normalno žuditi za pravom, novom ljubavlju, gaziti preko svega, a najviše ponosa, da dođemo do onoga prema kome idemo.
Zašto se prava Ana ubila? Mnogo je ponuđenih odgovora, ali samo jedan može biti pravi. Kako mi sazrijevamo kao osobe, tako sazrijevaju i naša mišljenja o njoj, manje je osuđujemo, a više žalimo. Razlozi su sada možda veći nego prije, ali uvjerljiviji.
Književnost, a i život nam daje odgovore na to. Književnost da bi učili na greški drugih, upravo da nam život ne bi takve lekcije dijelio. Možda Ana nije imala nikoga ko bi joj pružio podršku i razumijevanje. Bila je sama, usamljena, napuštena. I zato je morala žrtvovati svoj život da bi ga nama pružila. Mi nemamo izgovora, mi imamo Anu. Svaki tragični završetak ima svoju svrhu.
Šta bi ti savjetovao/la danas Ani? Da li biste bili uz nju ili protiv nje? Da li biste ju osuđivali ili podržavali? Da vam je Tolstoj bio prijatelj i dao svoje rukopise da pročitate, da li biste ga podržali u njegovoj namjeri za takav kraj ili biste ga pokušali odgovoriti da žrtvuje Anu? Da li i vi poznajete Vronskog i Anu? Gledate li ih sa mržnjom ili očima podrške? Da li biste ju gurnuli pod voz ili pružili ruku da ustane?
Razmislite o tome, vi koji ste ju pročitali, a oni koji nisu, nikada nije kasno, jer to je roman za sve generacije. I kako godine prolaze tako se on čita i shvaća na druge načine. Postoji milion načina da se vidi ovaj roman, da se razumije i pročita. Pa navalite.
Marijana Paravac
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!