Strah od slobode

Danas je vrlo nezahvalno govoriti o ženskim pravima i pravdama, snagama i slabostima, a da se iz mase ne pojavi bar desetak pravedničkih kažiprsta čiji vlasnici gorljivo po ustima premeću izraze poput „feministkinje“ (odveć pristojno te, stoga, vrlo rijetko), „babe“ (mnogo češće) ili pak „lezbe, muškare“ (gotovo poslovično) i slične pridjevke koji su postali sastavnim dijelom uljuđenog razgovora u pojedinih građana Lijepe naše.

Mislim, ok je, primjerice, nabiti onu stvar na ekran televizora kad se na istom prikazuje predsjednički kandidat koji nam nije po volji (kao što je prije nepunih mjesec dana učinio onaj fini gospon iz Dubrovnika kojeg je u tom velebnom činu usput njegova bogobojazna obitelj i snimila, pa sve to tako urnebesno smiješno stavila na Internet), ali je očito posve neprimjereno zauzeti stranu zlostavljane žene čiji je suprug, eto, ugledan član društva, pa je čak niti rođena djeca ne podržavaju.

Dalo bi se, dakle, zaključiti kako je poruka koja strši kao neonska reklama: šuti i trpi.

Nemoj se niti slučajno, neznana ženo, pokušati boriti za svoj opstanak, jer ćete tamo neki alfa mužjaci i pokoja žena, na ponos roda svoga, nakititi titulom nezahvalnice, isfrustrirane babe ili ti spočitnuti kako imaš prebujnu maštu, pa ti udarci nisu bili nasilničke, već edukativne prirode – nauči jednom za svagda.

Jer još uvijek je, u doba u kojem razmišljamo o koloniziranju Marsa, čista znanstvena fantastika govoriti o pravima žene, a ne biti strpan u ladice nekakvih feminističkih „lupetanja“ pod utjecajem predmenstrualnih sindroma (ženu, naime, određuje jedino vječita hormonska neravnoteža, pa smo neubrojive dvadeset dana u mjesecu).

Neki baner
Nije li bolje ponekad ostati sam, nego u lošem društvu?

Otvoriti vrata doma bez straha, pa u tišini koja ne diše prijetnjama i pitanjima, biti gospodarom vlastita tijela, vlastita života. Koliko nas se plaši kako je samoća uteg koji će nas vući ka dnu, žigosati u društvu koje je i samo opterećeno dvostrukim kriterijima? I jedan bi bio prevelik broj. Sudbonosno „da“ često zapečaćuje sudbinu, bjelina vjenčane haljine nije uvijek simbol nevinosti i novih početaka. I žrtveno je janje bijelo poput snijega.

Mnogo se puta spominje ženska emancipacija koja je kročila u povijest tog davnog 8. ožujka 1857. kada su radnice jedne tvornice tekstila u New Yorku stupile u štrajk i tražile bolje uvjete rada, no ista se zaziva kroz više od stotinu godina samo da bi svakog osmog ožujka bila svedena na karanfil i deklarativne proslavice. Društvo još uvijek oštrinom skalpela reže i dijeli muškarce i žene na superiorno i inferiorno, dopušteno i prešućeno. No, znate što? Ruku na ustima te ravnopravnosti drže žene. One koje pristaju. One koje prešute bez da pokušaju.

Lijepo je biti udvoje, bez sumnje. Podijeljena radost dvostruko je veća, podijeljena tuga dvostruko manja. Ali samo kada onom drugom vaš osmijeh i vaše suze nešto znače. Kada ste mu vi krila koja treba raširiti, a ne podrezati.

Svaki glas, ma koliko tih bio, i dalje je zvuk. I ako ga uporno podižemo, bivat će sve jači. Uskoro će mu se pridružiti i drugi glasovi, oni još manje hrabri od njega. Tek tada, kada budemo svatko za sebe, netaknuti u svojoj jedinstvenosti, a opet udruženi čvršće od Gordijevog čvora, bit ćemo emancipirane. Jer, riječ emancipacija ne znači ravnopravnost. Emancipacija je sloboda. S njom se rađamo i na nju (od)uvijek imamo pravo.

Neki baner