Studen

Budim se u lomljivoj tišini nedjeljnog jutra, izvlačim stopala zapetljana u prekrivače koji su nekoć grijali i tvoje tijelo. Nekad su nas skrivali u svom toplom pamuku; u ona vremena dok se u postelji još nismo mjerkali leđima, dok još nismo povukli nevidljivu crtu posred kreveta i podijelili se poput špila karata. Karo, pik, tref, srce – svakoga dana druga karta, drugo lice, nova stvar koja nas dijeli. Dok se sve karte nisu potrošile, a svi blefovi otkrili.

Hladno mi je; osjećam studen kako mi se penje niz leđa, prebrojava mi rebra i uvlači se u kosti, pa se umatam još više u te nesretne prekrivače, vučem ih za sobom po prostoriji kao vjenčani veo (a zapravo su tvoj dar za onaj rođendan koji si zaboravio, pa su bili prvo čega si se sjetio), a oni me ne griju. Poput hladnog obloga omataju mi se oko tijela i ja se tresem od silne hladnoće, štipa me nekakav zimski vjetar za grudi, bedra i obraze, huči i fijuče iz sjenovitih kutova sobe. Razočarano gledam te krpe od vune i pamuka koje su se nekad mogle nazvati prekrivačima, ali su izgubile svrhu i dostojanstvo i sad se tako vuku ne znajući gdje im je mjesto. Baš poput mene.

Baš poput mene.

Meko plavo praskozorje eksplodiralo je bijelim sjajem zimskog sunca.

Usnama dodirujem cvjetove od leda koji se šire oknom prozora, dok vani, iznad košnice grada tek rijetke pahulje bezglavo tumaraju jutarnjim nebom. Promatram taj grad koji se budi, kojemu zapravo nije stalo, koji neće znati jesam li se i ja probudila u ovo zimsko jutro, smrznuta nasmrt ispod tih prokletih prekrivača, dok se ti griješ na tuđim ognjištima ili na vlastitoj oholosti ili na njedrima neke slične meni, samo pametnije. Neke koja će prepoznati žeravicu koja sve slabije tinja, koja neće zdvajati nad tvojim mrmljanjem u snu i pogađati čije si to ime, upetljano u koprenu snova, upravo izgovorio.

Neki baner

Promatram taj grad kako živi, i premrežen venama i arterijama cesta, pulsira crvenim, žutim i zelenim svjetlima semafora. Gledam ljude kako jure, uvučeni u sive, crne, plave, bezlične kapute na čijim reverima tužno zastane ta rijetka snježna pahulja, artefakt hladnih jutarnjih neba, a oni uvuku lica u ovratnike, spuste pogled na prljave pločnike i puste je da se otopi bez da joj daruju bar pogled. Bar iznenađenje njezinim dolaskom, prije nego li zauvijek nestane. Jer, mnogo je nas takvih snježnih pahulja kojima neki prehladni zimski dani ne dopuste slobodno letjeti, pa ostanemo tek mrlja na nečijem reveru, tek vlažni trag na obrazu za kojeg više nismo sigurni je li suza ili relikt nebeskog kristala.

Otvorila sam prozor.

Studen me probada poput noževa, pa dok se grčim pod zasjecima tih zimskih oružja, prebacujem preko daske prozora prekrivače, jedan po jedan, i puštam ih da padnu na asfalt naše ulice. I dok se sa trećeg kata žure dotaknuti svoj cilj, prekrivači se uvijaju, pomiču, plešu. Pomislih na trenutak kako će možda postati poput Aladinovog čarobnog tepiha, a ja ću smrznuta i nanovo rođena odletjeti tamo gdje  živi samo sunce – i na nebesima, i u grudima i u prekrivačima.

No, pali su na tlo poput cigle, rasprostrli se posred prljavog betona, a preko njih je tek nekoliko trenutaka kasnije prešao sivi pas. Zaustavio se na trenutak baš na tvom omiljenom dijelu, onom krznenom, šarenom, najtoplijem, pa ga ponjušio i nezainteresirano produžio.

Zna bolje od mene to pseto.

Nisi ostavio trag.

Neki baner