Stvari nikad više neće biti iste, ali zar i moraju biti?

Ponekad se strahovito odupiremo promjeni, okončanju nekih odnosa ili poslova jer se svaka stanica tijela boji nepoznatog. I često promjenu povezujemo s gubitkom, sa završetkom i odvajanjem od neke ideje s kojom smo srasli, pa si ne dozvolimo prepoznati kako nešto novo ne mora nužno biti loše.

Završetak jednog poglavlja meni oduvijek donosi početak novih, lijepih priča, pa koliko god zastrašujuće bilo na trenutke, hrabro uronim u kontrast i gledam kako se rastvara u novo životno poglavlje.

I pitam se, zašto se toliko uporno i grčevito držimo starog ako u tom starom ne rastemo? Zašto se uhvatimo definicije nekog odnosa ako nam ista uzrokuje bol i stres, dok bi neka nova definicija donijela olakšanje, možda i potpuni preokret?

Zašto nam uopće trebaju definicije?

Things will never be the same

Dok slušam Roxette, čiji su mi hitovi u posljednje vrijeme nekako stalno na repeat, slušam kako Marie Fredriksson svojim milozvučnim glasom ponavlja “Things will never be the same” i uhvatim trenutak, taj famozni loop u glavi i shvatim da je taj paradoks gubitka u toj pjesmi savršeno opisan. Dok govori o gubitku, ona sugerira na gubitak poznatog, na pojam navike koji često sebi okarakteriziramo kao emociju, kao ljubav, i onda nam trganje iz tog obrasca predstavlja bol.

Neki baner

Istina je, stvari više nikad neće biti iste, ali nitko nije rekao da neće biti bolje!

Bolje meni, bolje tebi, bolje bilo kome tko završava ono što očito nije bilo lijepo, sretno i plodonosno.

Bolje. Jer krajevi tome služe. Prije svega donose olakšanje, kao ona tišina koja se nadvije nad ulicu nakon snježne mećave. Vjetar u trenutku mine, uskovitlane pahulje smire se na tlu i ogoljenim granama pa uslijede trenuci mira.

Zarobljeni usred oluje ne možemo predahnuti, ne možemo se uhvatiti ni za što, ne možemo si dati toliko željeno olakšanje.

Samo mijena stalna jest

Još od malih nogu, prihvatila sam činjenicu da je samo promjena stalna, da su ljudi i situacije, emocije i događaji samo nešto što se smjenjuje kroz naš život, kao što se u prirodi smjenjuju kišni i sunčani dani i kao što prolaze godišnja doba. Sve je oko nas u konstantnoj promjeni.

Možda mi je iz tog razloga lakše prihvatiti da ništa što jesam i imam nije vječno, i da nitko moj nije zauvijek tu. Na koncu priče, ni ja nisam.

Stoga, zahvalna sam za trenutke, za zagrljaje, emocije i iskustva. Zahvalna sam što sam neke ljude mogla zvati svojima, što sam odrasla u nekim zagrljajima, ogledala se kao dijete u očima nekih zaista velikih ljudi. Što sam voljela i bila voljena, iako su uslijedili gubitci i rastanci. Neki trajni jer ti ljudi više nisu s nama, neki zato što se više nismo dobro osjećali u našoj definiciji.

Hvala za kraj

Ponosna sam na svoje krajeve, to mogu otvoreno reći. Ponosna sam na zatvorena poglavlja i na priče koje sam imala priliku pričati iznova, sebi, za sebe. Zahvalna sam na situacijama koje su me čupale iz zone komfora, izvukle iz odnosa u kojima sam kopnjela, iz poslova u kojima sam se osjećala zaglavljeno i gdje se nisam mogla kreativno izraziti, iz suradnji koje su postale kao ustajala voda i koje su imale tendenciju prerasti u živo blato pa sve uključene povući na dno.

Ponosna sam na ono što sam postala kao osoba i kao žena zahvaljujući krajevima koje sam preživjela. Iz kojih sam niknula.

Ne bih nikad bila ovako jaka, sabrana i dosljedna da me nije lomilo i da nisam podvlačila crte. Ne bih nikad postala toliko kreativna, otvorena, poletna i hrabra da mi je sve išlo lagano, da sam sve dobivala na tacni, da se u ničem nisam razočarala ili opekla.

Ne bih bila tako dobar pisac da nisam doživjela ljubavne brodolome koji su me tjerali da ispisujem hiljade i hiljade redaka i da tako brusim svoj stil i izričaj. Ne bih bila uspješna poduzetnica da nisam radila teške i nezahvalne poslove koji su me motivirali da postanem sama svoj gazda. Ne bih bila tu gdje jesam da nisam išla kroz ta iskustva, prigrlila kontrast, izrasla iz toga i završavala priče koje više nisu bile dovoljno dobre za mene.

Ne bih bila tko jesam da nije bilo svih mojih krajeva. I svih mojih, ponovnih početaka.

Svi moji strahovi

I bilo me strah, na trenutke sam bila smrtno uplašena.

Bojala sam se rastanka.

Bojala sam se neimaštine.

Bojala sam se neuspjeha.

Neki baner

Bojala sam se osude okoline.

Bojala sam se sebe i svojih ambicija.

Bojala sam se same boli i straha i lomova.

Bojala sam se, ali sam ipak prošla kroz sve to, hrabro. Ponekad odlučno, visoko uzdignute glave, ponekad stisnutih očiju, stisnutih prstiju dok su mi se vlastiti nokti urezivali u meso a prsa žarila od strepnje ili ljutnje… čak i u trenucima kad sam bila svjesna da mi je život u opasnosti i da se možda više neću probuditi.

Bojala sam se ali sam se s tim strahom suočila, jer sam znala da umire nešto staro, nešto što više nisam, nešto što me držalo zarobljenom i sputavalo, nešto što me lomilo i boljelo i nešto što više ne miriše na lijepo, novo i uzbudljivo, kao što mirišu novi početci.

Stvari nikad više neće biti iste
Photo by Jakob Owens on Unsplash

Što ako?

Stoga znam, svi se mi bojimo izgubiti, jer sve što prekidamo smatramo gubitkom, ali što ako su prekidi, ma o čemu da se radilo zapravo prilika da svi izrastemo, postanemo bolji, sretniji, ispunjeniji, da se ostvarimo?

Što ako, je trenutni kraj kojeg toliko pokušavate izbjeći, ono najbolje što će vam se u životu dogoditi?

Što ako, nakon njega slijedi susret s pravom osobom?

Što ako, nakon njega dolazi prilika za bolji posao, za pravu suradnju, za preseljenje koje ste toliko dugo željeli ili novi, iskreni prijatelji?

Što ako, je taj kraj baš ono što Nebo šalje kao odgovor na sve vaše molitve?

Samo se zapitajte “što ako” i prepustite se mijeni života. Ja jesam, i povela me na izuzetna mjesta, u tople zagrljaje divnih prijatelja, u nove pustolovine, u ostvarenje snova i nizanje uspjeha, u definiciju mene kakva sam zapravo uvijek željela biti – sretna.

Jer samo ta definicija se računa.

Neki baner