Vječna potraga za ljubavi i zašto je ne možemo pronaći u drugima?

Čudno je to kako ljudi počnu shvaćati ljepotu i vrijednost nekog odnosa, tek kad je on za njih zauvijek izgubljen. Kao da im ta spoznaja nečeg prelijepog postane kristalno jasna, baš u momentu kad prijeđu onu zadnju točku, na nevidljivoj granici srca, iza koje ono više ne može praštati. Nije da ne želi, ali jednostavno ne može.

Ne možeš me zadržati ako ja to ne želim. Ne možeš me zadržati čak ni ako te volim. – pomisli empat.

Ne možeš, zbog toga što si toliko puta uzeo moju ljubav zdravo za gotovo. Jer si napravio toliko preokreta i ostavio moje srce da se pati s tim. Ne možeš, jer si me vrtio između sreće i tuge, ljubavi i ravnodušnosti toliko puta da im broja ne znam.

Ne možeš, jer ti ja to ne dozvolim.

Srce ima tu neku granicu. Nevidljivu, prozirnu, satkanu od čiste emocije, koja kad pukne ostane krater razočaranja.

Uzmem zlato, oslikam rubove, spojim krhotine i složim srce kao Kintsugi zdjelu, ali to više nije isto srce. I to više nisam ista ja.

Neki baner

Ljubav postoji ali nije ista i ne može se vratiti u ono što smo bili jučer.

Volim te, ali volim i sebe, sebe prije svega. Zato ne dozvolim da prelaziš moje granice, uzimaš moju ljubav, igraš se njome i prljaš je… ljubav je nešto sveto, ona ne pripada tebi i nije tvoja igračka.

I ti to dobro znaš, samo se pretvaraš kako ne razumiješ, ali ljubav je ista na svim jezicima. – zaključi empat koji je naučio lekciju, spakirao kofere i odlazi.

Koliko puta ste se našli s druge strane srca?

Bilo da ste ostavljali ili bili ostavljeni? Koliko puta ste osjećali istovremeno i olakšanje i žaljenje?

Čudno je to, kako se u jednoj tisućinki sekunde cijeli naš svemir razlomi i presloži drugačije. Čudno je kako ti netko, tko ti je do jučer bio sve na svijetu, u trenu može postati “neprijatelj”. Ne zato što biste ratovali, već zato što samo uzima, a ti gledaš to svoje srce kako ti se mrvi u dlanovima i shvaćaš da više nemaš što dati.

Istrošilo se sve, a najviše volja da i sutra živiš isti pakao nadanja i čekanja da postane bolje.

Neće postati, znaš to, pa danas režeš spone. Boli te, negdje duboko u sebi pitaš se kako je do toga došlo? Kako je netko neupitno tvoj, postao netko neupitno stran? Ali zaključuješ da nije važno, imaš obavezu zaštititi svoje srce od patnje.

Ostati u tom limbu značilo bi točno to – patnju. I to beskrajnu.

Biraš mir. Lomiš srce na pola. Ostavljaš dio sebe u toj priči, s tim nekim tko ti je značio sve i tko te razumio bolje no itko, ali ne osvrćeš se.

Jer želiš graditi nešto lijepo. Želiš voljeti bez zadrške. I želiš da se druga strana prestane bojati emocija i da prestane bježati od njih.

Ali ne možeš iscrtati sve što je jasno. Ne onome tko kraj zdravih očiju ne želi vidjeti.

Možeš samo uzeti svoju ljubav, okrenuti se i odabrati neku novu stazu.

Paradoks nastaje točno u trenutku kad prelomiš u sebi, ti ostavljaš a druga strana više ne želi biti ostavljena.

Do jučer netko tko nije bio siguran, tko to nije želio, nije bio spreman, nije znao da li želi vezu ili prijateljstvo ili nešto sasvim peto, samo njemu logično, odjednom zna što želi. Odjednom ti želi dati cijeli svijet. Odjednom zna da voli. A ti stojiš, promatraš i ne možeš nazad.

Jer sve to dolazi samo tisućinku sekunde prekasno.

Empat i narcis

Zašto je tomu tako? Zašto ljudi uzimaju osobe zdravo za gotovo i trznu se tek kad izgube nekog tko im je bitan?

Prvenstveno zato što nisu svjesni svojih emocija, a nisu svjesni ni činjenice da se apsolutno baš ništa ne podrazumijeva. Nadalje, nesvjesni su svojih riječi i postupaka i često posve nemarni kako njihovo djelovanje utječe na ljude oko njih.

Neki baner

I nažalost, mnogi postanu svjesni tek kad nekog gurnu skroz preko ruba i budu ostavljeni.

Naš svemir je nevjerojatno mjesto, jer nas kroz svoje maestralno skrojene zakone, uči tko smo i kako zapravo živjeti skladan život. Sve je jedno prelijepo ogledalo, a odnosi između nas su tome savršeni primjer.

Svaka osoba koja nam priđe je naš učitelj i učenik istovremeno. I svaka nam zrcali dio nas. Netko nam zrcali ono najbolje u nama, a netko ono najgore. Partnerski odnosi ovdje su ultimativno ogledalo.

Refleksija odnosa

U vezi gdje jedna strana bude ona koja drugu uzima zdravo za gotovo, mi imamo dvije istančane refleksije.

Onaj koji uzima, reflektira onome koji daje ljubav, manjak samopoštovanja.

Onaj koji daje, reflektira onome koji uzima ljubav, manjak empatije, prazninu, necjelovitost.

Kada osoba koja daje, osvijesti ili bolje rečeno prepozna svoju poziciju, a voli se na zdrav način, ona kida loše spone i okreće se sebi, shvaćajući da joj taj odnos ne daje više ništa vrijedno. Lekcija je naučena.

Osoba koja uzima, odjednom se osjeća napušteno, odsječeno, samo i prazno. Biva suočena s onim što je zaista – prazna. Jer samo manjak emotivnosti dovodi do toga da nekog tretiraš zapravo kao stvar.

I tu dolazi do paradoksa, da onaj koji nije cijenio ljubav, sad trči za onim koji ju je nesebično davao.

Prvi jer ne zna sam ispuniti praznine u sebi. A drugi, s potrebom da se udalji jer osjeća da je iskorištavan.

Mnogi tako upadnu u zamku vraćanja partnerima koji ih nisu cijenili, jer im ovi odjednom daju toliko željenu pažnju, ali samo do trenutka dok se sve ne vrati na utabane staze kojima su već prošli i u rutinu. Tada onaj koji daje ljubav, ponovno daje previše, a ovaj drugi samo uzima.

Do konačnog kolapsa. U ovakvom tipu odnosa, pomoći nema. Empat će ići davati ljubav nekom drugom, dok konačno ne nauči svoju lekciju, a narcis će pronaći novu žrtvu čijom će ljubavlju i pažnjom hraniti svoje praznine, dok i sam ili ne nauči lekciju ili ne proživi potpuno emotivno prazan život.

Traume i strahovi

Postoje i situacije gdje nije riječ o takozvanim narcisima i empatima, tj. dinamici njihova nezdravog odnosa koju sam poviše opisala. Postoje i situacije gdje je jedna strana spremna za dubok, iskren, emotivni odnos, a druga okoliša, pa sve izgleda kao da mace šeta oko vruće kaše.

I tu imamo refleksiju, samo ona ispoljava dublje slojeve naših karaktera, ali i osobnih trauma.

Onaj koji stoji spremno dati ljubav, koja nije još uvijek adekvatno uzvraćena, zapravo dobiva poruku, da negdje u dubini vjeruje kako tu ljubav ne zaslužuje.

A onaj kojeg taj odnos privlači kao što zvijezde i planeti gravitiraju prema suncu, privučeni njegovom energijom, okoliša, jer nije siguran da li u sebi ima dovoljno ljubavi za dati. Njemu taj odnos reflektira strah od duboke povrijeđenosti. Strah da će biti napušten, iskorišten, povrijeđen ako se otvori i da svoje srce.

Ovdje ima pomoći, jer se s obje strane radi o iskrenoj želji da vole i budu voljeni, ali trebaju vrijeme, snagu i hrabrost da se u takav odnos upuste.

Često će se zapravo dogoditi da jedna ili čak obje osobe odluče kako će se na neko vrijeme razdvojiti, kako bi shvatili da li imaju snage za taj odnos i mogu li mu se posvetiti. Ovdje se radi o zdravom pristupu i ljubavi prema sebi, jer obje strane shvaćaju da moraju pronaći vlastite odgovore u svojoj nutrini.

Rijetki su oni s dovoljno hrabrosti da u odnos krenu i da se zajedno suočavaju s izazovima života i svojim dvojbama, traumama i strahovima.

Postoji li prava ljubav ili ne?

Na svojoj stranici često pišem o ljubavi, baš kao i u svojim kolumnama. Ne zbog toga što mi je to najzanimljivija tema, već zbog toga što ljudi uporno pišu komentare u kojima tvrde da prave ljubavi nema. No to je laž. Ljubav je itekako stvarna, itekako prisutna i itekako svakome od nas nadohvat ruke, ali…

Većina ljudi ne shvaća da ljubav nije nešto što počinje i završava s nekom drugom osobom. Ona počinje s nama.

Mi smo ili njen izvor na kojem se svaka duša može napiti, ili prazni vrč u kojeg ma koliko netko natakao nektara života, nikada ne može biti ispunjen.

Zašto živimo odnose kakve živimo? Zašto nismo u skladnom odnosu? Zašto nam se veza raspada? Zašto se udaljavamo od partnera ili on od nas? Zašto uvijek sa svakom novom osobom, proživljavamo iste stvari, iste patnje?

Jer nismo krenuli od sebe. Nismo odabrali sebe i nismo prihvatili i zavoljeli sebe.

Živimo u vremenu kada se mnogo govori o zdravom življenju, izgledu ali i “radu na sebi”, u oba pojma bavimo se vlastitom osobom na iznimno površan način. Jedan dio sebe klešemo u teretani, drugi dio meditiranjem i ponavljanjem mantri. Ali to nje to.

Voljeti sebe

Voljeti sebe, znači sebe prihvatiti sa svakom pukotinom u onoj Kintsugi zdjeli i tada, tu pukotinu oslikati zlatom prihvaćanja i ljubavi. Na svakoj razini naše osobe, od glave do pete, od bora do krivina, od slomljenih srca i trauma iz djetinjstva.

I prestati “raditi na sebi” jer to nije put, ljudsko je biće ultimativna kreacija, davno isklesana i stvorena da se u njoj spaja sve savršenstvo onoga kojeg zovete Bogom, Izvorom, Svemirom.

Jedino što je naš zadatak na ovom svijetu, je to prepoznati i u skladu s tim živjeti. To je onda ljubav i kao takva se reflektira u sve što jesmo i u sve naše odnose.

Ali paradoks je naravno u tome, što je lakše kriviti okolinu i baviti se sobom površno, no zasukati rukave i zagrebati duboko ispod površine. Lakše je ići iz odnosa u odnos, hraniti demone, traume i strahove, no posložiti se dovoljno i upoznati se zaista da bi s nekim živjeli prelijepu ljubav.

Lakše je vjerovati i pisati komentare kako je nema.


Kako biti žena sa stavom, prepoznati toksične obrasce ponašanja, vlastite nesigurnosti i izgraditi zdrave temelje vlastite ličnosti, opisala sam u svojim knjigama – Duologiji Beskraj: Tama i Svjetlo. Ove knjige i milijuni savjeta u njima pisanih iz osobnog iskustva, dat će ti odgovore na pitanja kako više nikad ne završiti u nekoj ljubavnoj zavrzlami.

Prijave za individualni coaching na temu odnosa putem maila [email protected] a detalji o coachingu, temama i cijenama putem weba marijaklasicek.comTrenutno aktualne seminare i izazove pogledaj na lionmedia.hr

Najava – Grupa Best me i program VIP Heart Talk

Grupa i program startaju 15.05.2024. i traju 60 dana, uključuju nekoliko programa u jedan po promotivnoj cijeni od 250,00 € za cijeli program. Detalji i prijave ovdje.

Neki baner