Sve je nestalo…

Kafa nakon svega!

Samo koraci… Osjetim ih i nakon toliko dugo vremena provedenog bez njega.

Sama, na svojoj strani kreveta dok je druga prazna. Tijelo se neopisivo trese, srce užurbano kuca, nemoć, ni riječ ne mogu izustiti.

‘Sanjao sam te! Opet smo zajedno. Uspjela si, sretna si a ja ostao isti….’- dalje nisam čula. Njegov glas je odzvanjao u mojim ušima kao bubnjevi. Odjednom postadoh gluha. Na metar od njega postadoh nemoćna. Sramežljiva. Krhka.

Kada je shvatio da sam samo tijelom pored njega, stao je. Promjenio temu na svoju ljubav. Motore.

Hladni povjetarac mi dade šamar za uzbunu, te se uključih u nemilu temu.

I krenuh da ga gledam bez ružičastih naočala. Ko je pored mene? Znamo li se?

Ne!

Ništa nije isto. To nije onaj Beli, i ja više nisam njegova Malena.

Ni izgled, ni pogled, pa ni šarm s kojim me svakodnevno uzbuđivao nisu isti.

Ne zamišljam ga prisno pored sebe.

Ne želim njegov dodir koji me hranio.

Ne želim njegove ruke koje su me čuvale.

Ne želim njegove usne na svojim.

A tako sam ga željela nekad.

Zauvijek… Nekad.

Sve je nestalo, sve je prestalo.

I pitam se gdje je nestala ona strast i neopisiva želja da gorimo jedno pored drugog? I noću i danju isto. I u sobi među četiri zida, i na ulici, i u kafiću sa dodirom ispod stola, i na plaži među tolikim ljudima. Konstantno, 9 godina.

Sada je sa njom i sada ga ona ljubi. Al ne kao ja, i nisu kao mi. Onakvu slobodu oni nemaju, kao što je ni ja nemam sa sadašnjim.

Onu igru, istraživanja, slobodu, požudu,..

Jednom u životu takvo nešto dobijemo, a ja sam to dobila sa pogrešnom osobom.

Željela sam da traje zauvijek, ali nije moglo trajati.

Nestalo. Prestalo. Potrošeno. Izdato.

I samo nek nestane iz mog života, vrijeme je da nestane.

Zauvijek.

Malena