Čitala sam Milenu. Milenu sam pisala davno, ne znam više ni povodom čega, ni kome. Milena me boljela, jer sam se boljela. Boljela me je neka tišina, magla i strah. Tad, da sam znala patila bih drugačije. Ljude zaboravljamo, ali patnje pamtimo. Osjećanja na emocije koje su rođene baš na ovim istim ramenima, koja su se osnažila od onda nisam zaboravila. Ljudi su prolazni. Sjećam se svake patnje, no ne sjećam se svih ljudi. Sjećam se svake kiše i vozova, svake pjesme po užarenoj utrobi i straha, no ne sjećam se svih ljudi.
Rana je sitnica u odnosu na tijelo.
Milena me pogodila. Milena je ostala da pati a ja sam otišla svojim poslom. Od mojih tuga prošle su godine, a nju sam tamo u tekstu ostavila da me zauvijek podsjeća na njih. Njoj neće biti bolje mislila sam se, dok sam pokušavala da se prisjetim mraka iz njene nutrine. Mene su njeni mrakovi nekad spašavali. Nekad su me ubijali. Boljela me glava. Mozak. Boljela me ova vena preko koje mi mjere puls i očne šupljine. No, mene je prošlo.
Htjela sam da kažem, da rane zaliječe. Tuge prolaze. Ljudi odu i nikad se vrate. Ja sam pošla od Milene, no ona od mene nema kud.
Da sam znala tad, da ću za desetak godina biti drugačija, srećna žena, možda Milenina sudbina ne bi ostala tako pogubna i za nju i za mene. U dubini rane je sav jad, no rana je sitnica u odnosu na cijelo tijelo. Rana ne umije sem da boli, ali ostatak tijela funkcioniše.
Kako se tražimo?
Čitala sam Milenu. Milenu sam stvorila u nekoj kafani, dok me dim od cigarete očajno podsjećao da nemam ništa. Nisam imala. Posle sam se pronašla. Ja sam našla sebe, no njoj sam zaboravila da oprostim. Mene je ona spasila od slomova, a ja za nju nisam uradila ništa. Milena je bila ja, a ja sam, čim sam završila patnju, odbila da budem ona.
Djelove nas zaboravljamo putem. Tih me djelova strah. Ako su bili moji, čime sam ih slomila i kako da znam da moji više nisu? Čitala sam Milenu, i nisam prestala da se pitam jesam li mogla da je spasim ili sam je ugasila, kao što gasimo rane?
Tuga je prirodna stvar.
Tuga kad obuzme tijelo, traži prepuštanja. Ko umije da joj se da, neće zažaliti. Tugovala sam kad sam tužna. Znala sam, da sezone kiša prolaze ciklično i da nigdje u postojanju ne traju zauvijek. Tuga je najprirodnija stvar na svijetu i nikad nisam sumnjala u njenu prolaznost.
Nikad mi nije smetala. Kao dobar domaćin dešavalo se da je ugostim najbolje što sam umjela i znala. Kao svijeća, dogorijevala je sjajno, euforično, na momente je sijala i lijepo, da sam potajno željela da traje duže. No znala sam, kad se ugasi rodiće se novi smisao. Tako je to sa svijećama. Tako je sa tugama.
Pogubna je samo onda kad je zavolimo. Kad više od življenja priznajemo tugovanja. U svakom drugom slučaju, tuga je najprirodnija stvar na svijetu.
Milena je tuga. Svaki ostali dio mene je pozivao na radost. No tuga ne želi slavlje već svoje mjesto i vrijeme. Zato sam sve svoje tuge bolova svim srcem. Znala sam da što joj se bolje dam, bolje ću se radovati. Naučila sam da se svakom svom stanju posvećujem istinski. Nisam odustala od toga nikad, ni za trenutak. Svojim se radovanjima prepuštam euforično. Tugama sam pisala Milenu. Dala sam im sve što sam imala.
Ljudi prolaze, emocije ostaju.
Zaboravila sam zbog koga ne volim vozove. Ali nisam zaboravila da ih ne volim. Ljude zaboravljamo ali patnje pamtimo. Zaboravljala sam zbog koga ne volim kišu, no nisam zaboravila da je ne volim.
Ne volim ni perone, kofere, rastajanja.
Ne volim miris šina, pucketanje željeza pred polazak i poslednje pozive sa razglasa.
Sjećam se da je padala kiša. Takve kiše pamtite po mirisu soli na usnama. Zbog takvih kiša prestala sam da volim sve naredne kiše. Od te kiše prestala sam da volim vozove. Od te kiše, nikad više nisam bila ista, međutim to tada nisam znala. Nisam znala, da se mijenjam svakom kapljicom spoznaje dok djelovi mene opadaju kao da mi nikad nisu ni pripadali.
Nisam znala, da se iz najcrnjih dubina mogu izroditi magle. Nisam znala da sam ostajala samoj sebi posle svakog ludila i da je tu sebe trebalo konstantno spašavati. Zato sam napisala Milenu. Tad nisam znala da će mi Milena danas biti sjećanje na emociju, a ne na situaciju. Emocije nam pamti srce i tijelo, a ljude i situacije pamti mozak.
Zato ljude zaboravljamo. Jer mozak pamti trenutno, iako trenutno nekad traje godinama. Emocije pamti koža i ove rupice po njoj. Zato se šire i skupljaju na sjećanja. Zato opet plačem na Milenu. Dok sam je pisala plakala sam za sobom, danas za njom. Bila sam ona priznala sam, no više nisam. Ona će zauvijek ostati ja, jer nas tuge ne odbacuju kao mi njih. Vjerne su, naše su.
Jovana Šekularac
Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*
