Postoje žene koje vole dramu u svom životu, posebice u ljubavnom. Otkako ujutro otvore oči pa sve do navečer kad se uvuku u krevet i ponovno usnu, njihov vrijedni, zaposleni um marljivo plete mrežu zavrzlama u koju uvlače sve oko sebe. Obično to ne rade namjerno, ni svjesno. Iz nekog razloga koji vjerovatno ni njima nije jasan, smatraju da pravi odnosi moraju biti teški i komplicirani.
Obojani sumornim emocijama, nesporazumima, sumnjama i raznim urotama koje cijeli svijet pomno kroji samo za njih, a one ih poput pravih kraljica španjolskih sapunica marljivo uklanjaju, prekrajaju partnere po svojoj mjeri i u konačnici bivaju nagrađivane istinskom, posebnom i neponovljivom ljubavi. Shodno tome, partneri koje biraju su upravo oni koji takve drame trpe i dozvoljavaju, opet iz nekih samo njima znanih razloga.
Imam susjedu dva kata ispod mog stana i često ju, čak i u zimske dane kad su svi prozori čvrsto zatvoreni, čujem kako drami. Drži monologe, govore krivnje upućene njenom izabraniku, koji obično šuti ili tu i tamo pokuša reći koju riječ, ali ubrzo biva nadglasan njenom gorčinom koja poput otrova nagriza njihov odnos. Odnos koji bi možda bio sasvim solidan i sretan, da nije te njene nerazumne potrebe da dramom začini svoju svakodnevnicu, kao ni potrebe njenog partnera da tu dramu uredno trpi. Za nju su sretni odnosi – dosadni odnosi. Tu se ne događa ništa i kad sjedne na kavu sa svojim prijateljicama koje redom počnu kukati i jadati se, ona je ta koja nema što reći jer, eto sretna je, dobro joj je. Ona i njen dragi dosadan su par koji živi u miru, koji lako i brzo postigne sporazum, koji se međusobno poštuje i vjeruje jedno drugom.
Kako nemaštovito, zar ne? Jer kako će na takav način privući pozornost na sebe? Kako će biti u centru pažnje, uljuljana riječima podrške i utjehe svojih bližnjih ako je sretna? Nikako. Stoga, ako drame nema, pobrinuti će se da je stvori. Pritom je, plačući negdje u kutku svog doma, pritisnuta čežnjom za nečim stabilnijim, mirnijim. Pita se zašto je zapela u nesretnoj ljubavi…
„Jesi odmjerio si ju, vidjela sam te! Ne laži! Zar ti ja nisam lijepa?!“
„Tko ti to šalje poruku ovako kasno? Daj da vidim!“
„Kasniš! Gdje si bio do sada? S kim?“
„Da me zaista voliš učinio bi to/ne bi to učinio!“
„Kako bi samo bili sretni kad bi me ti prestao tako mučiti..“
Optužbe i sumnje su neiscrpne, kreativne, često potpuno nerealne i neutemeljene, i obično odražavaju nesigurnost, nedostatak ljubavi, ali ne prema partneru već prema sebi samoj. Ponekad takve osobe vjeruju da zapravo jedino u takvom odnosu mogu biti. Vjeruju da stvari tako funkcioniraju, da tako treba biti, da je to jedino što muško ženski odnos ima za ponuditi jer je to jedino čemu su u svom životu imali prilike svjedočiti. Razlozi su razni i svi odreda štetni i nezdravi, svi odreda stvaraju nesretne ljubavi. I ono najgore, jako rijetko itko pokuša pronaći odgovor unutar sebe. Fokus je uvijek usmjeren prema vani, pa ako baš na nikoga ne možemo svaliti krivnju, sudbina je uvijek dobra izlika za svu našu lijenost i krive poteze.
Svi mi se često znamo pitati: Da li je on/ona pravi/a? Plašljivo stupamo u odnose s onima koji nas bez sumnje privlače i pitamo se da li je to – to. A na pojavu prvih problema: Da li tako treba biti? Da li smo pogriješili? Ili u ovom slučaju: Da li bi s nekim drugim imali potrebu manje dramiti?
Da pitate moju susjedu, bez sumnje bi vam rekla da je on taj koji je kriv. On je taj koji je izaziva, tjera da se ponaša poput posesivne luđakinje i sve bi bilo savršeno kad bi on s tim prestao, kad bi se za nju promijenio. Ne poznajem ga i ne mogu reći da li je on zaista izaziva ili ne. No, to nije ni bitno. Nikad nisam vjerovala u jednostranu krivnju koja se često uspješno formira na ruševinama propalog odnosa. Kako se ono kaže, za tango je potrebno dvoje?
Ne postoje krivi, niti smo ikada sa krivima u odnosu. Svi su pravi. Naši partneri odraz su nas samih. I baš uvijek dobivamo upravo ono što u tom trenutku tražimo i trebamo.
Tražimo li ono što bi bilo dobro za nas ili vučemo za sobom stare emocionalne obrasce je sasvim drugo pitanje. Svaka drama queen dobit će svog kralja koji drame voli podjednako. Svaka koja se ne voli i ne poštuje dovoljno, dobit će upravo onog koji je neće voljeti i poštovati dovoljno. Svaka emocionalno nedostupna, onog na čiju će se nedostupnost i sama neprestano žaliti…nastavite niz.
I možda je to klišej kojeg ste nebrojeno puta pročitali, koji vam iskače od svukud, ukrašen usput vedrim bojama, cvjetićima i srcima i na koji kolutate očima, ali je svejedno nepobitna istina: Jedina osoba koju možeš promijeniti si ti. Jedino o tebi ovisi uz kakvog partnera ćeš se buditi. Slični privlače slične. Sve ostalo su samo bajke za malenu dječicu.
Brankica Stanić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
