Broj ubijenih žena raste, a neke od žrtava su tri malene djevojčice. Očuh je ubio jednu u Hrvatskoj a dvije žrtve su ubijene u Srbiji. Prije nekoliko dana, očuh je na smrt pretukao dvogodišnju djevojčicu. Ove tri djevojčice su postale dio mračne statistike pred kojom ili šutimo ili tražimo opravdanje u promiskuitetnim ponašanjima njihovih majki.
Sram i stid da nas bude našeg primitivizma i naslijeđenog patrijarhalnog naučenog ponašanja. Njihova krv ide na dušu njihovih ubojica, institucija, ali i pokvarenog društva koji se više boji slobodnih nego ubijenih žena. Oni se više boje da je nestalo onih pravih alfa mužjaka i njihove muškosti nego udaraca, modrica, ucjena, prijetnji i konačnog femicida.
Izgubljeno djetinjstvo
Ove djevojčice su svoje prve životne dane proživjele uz udarce i buku. Umjesto tepanja slušale su psovke i prijetnje. Umjesto zagrljaja primale su udarce jer su previše plakala. Umjesto zaštite, pokušavale su pobjeći, iako nisu dovoljno snažne za trčanje. Kuda pobjeći od predatora koji se ne stide svojih zločina? U naručje majke dok on maše sjekirom? Njihovo djetinjstvo je ugušeno najgorim nasiljem. Te djevojčice su u dubini svoje podsvijesti imale snove, htjele su se slobodno igrati i trčati, družiti sa svojim vršnjacima, trebale su ići u školu, trebale su studirati, šminkati se i zabavljati. Igrati košarku ili plesati.
One su trebale biti ŽIVE, ZDRAVE I SLOBODNE! Netko im je to sve oduzeo, dok mi to sve tupo gledamo i tražimo opravdanje da je društvo izgubilo stare tradicijske vrijednosti. Žalosno!
Okrivljuju njihove majke da nisu prijavile nasilje? Kome da prijave, policajcima koji kažu „da si meni to napravila, ja bi te jače prebio“, bespomoćnim muškarcima kojima je ugrožena muškost jer su im se žene obratile kad su došli s posla?! O čemu pričamo. tko će te djevojčice zaštiti?
Hoće li pomoći subotnja molitva protiv nedoličnog ženskog oblačenja koja izaziva muške seksualne nagone?! Kao društvo, dotakli smo samo dno. I ovo nije pretjerivanje. Ovo je realnost jer ja sama Bogu i univerzumu zahvaljujem što trenutno nisam žrtva nasilja, što sam sama i nitko me ne ugnjetava.
Istinske heroine
Prije nekoliko dana, Jelena Riznić i djevojke iz Ženske solidarnosti su hrabro vikale i prosvjedovale jer država ništa ne poduzima. Naglasile su kako je to biti žena u Srbiji i na Balkanu. Pokazale su imena svih žrtava koje je ubilo nemilosrdno muško nasilje i toksična muškost preplavljena mizoginijom.
I Jelena, sama proživljava pakao jer je izložena prijetnjama ubojstva od čovjeka koji posjeduje pištolj. Svaki put, kada se neka žena buni protiv nasilja, izložena je izravnoj prijetnji da bude pretučena i ubijena jer neki tamo primitivac koji se poziva na vrednote vjere i stavova da žena treba biti pokorna smatra da su takve žene prijetnja za društvo.
Zbog ove činjenice, ove žene zaslužuju još veće divljenje. I pustite priče da ovo financira Rockefeller, Soroš i neke stravične organizacije. Izraz na njihovim licima, žar borbe, tugu zbog nepravde, NE, te emocije se ne mogu kupiti. Ta borba se ne može platiti. Ona vrijedi cijenom života. Ove djevojke stoje na prvoj liniji fronta borbe koja je omalovažavana, popljuvana, izvrijeđana, borbi za živote žena.
Napomena: Stavovi izrečeni u kolumnama i člancima objavljenima na portalu, izričiti su stav autora, te nisu nužno i stav redakcije portala Amazonke.
rođena u Tomislavgradu, u Bosni i Hercegovini 28. 11. 1990 godine.
2015 sam završila studij novinarstva i odnosa s javnošću na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Doktorantica na PDS doktorskom studiju Jezici i kulture u kontaktu, Informacijske i komunikacijske znanosti, smjer OSJ.
Autorica i koautorica nekoliko znanstvenih i istraživačkih radova. Radno iskustvo rad na dvije lokalne radiopostaje, lokalne portale. Od 2020 sam novinarka i autorica članaka i tekstova o feminizmu, rodnoj ravnopravnosti i rodno zasnovanom nasilju.
U slobodno vrijeme čitam, pišem, provodim u prirodi i usavršavam svoje kvalifikacije i sposobnosti.
