Ako vas privlači osoba koja je emotivno nedostupna, zapravo je stvar u vama. privlači vas jer ste vi emotivno nedostupni.
Znam, mnogima će se ponovno dići kosa na glavi od mojih riječi i mislit će da pričam nebuloze, ali, dokle god vas privlače osobe koje se povlače nakon prvotnog zanosa i opčinjenosti vama, koje “bježe kad vi pokažete emociju”, to je kristalno jasna refleksija vašeg unutarnjeg stanja.
A to stanje zovemo emotivna nedostupnost, koja je nastala najčešće nakon traume u djetinjstvu.
Emotivna nedostupnost
Svi moji seminari, savjetovanja, izazovi i moje knjige, ma koliko možda imali ponekad neki smiješni naziv, kao npr. “Mala škola flerta”, zapravo se bave trauma bondom, tj. emotivnom povredom koja je nastala u jako ranoj dobi i koja definira naše odnose. Od onih obiteljskih i prijateljskih, pa sve do romantičnih. I nema osobe s kojom sam radila i koja je prolazila moje programe, da nije stvar bila u traumi.
Trauma bond zapravo nas natjera da podignemo zidove, visoke i neprobojne, iza kojih skrivamo svoju ranjivost, svoju srž i svoje unutarnje dijete koje je čista nevinost, ljubav, znatiželja i polet, ali isto tako je kao spužva i to ona koja je upila sve što smo od svijeta dobili u najranijoj dobi.
Točno tamo, negdje između prve i sedme godine života, prvi smo put osjetili da se moramo prilagoditi, da se moramo podrediti nekom obliku ponašanja kako bismo dobili ljubav od roditelja, tj. ono što smo percipirali kao ljubav, a zapravo je bila pažnja.
Mnogi su od nas, a to uključuje i mene, naučili da trebamo povlađivati, prilagoditi se tuđem raspoloženju i očekivanjima, kako bi bili “dovoljno dobri”. I tako smo se ponašali u svim odnosima, skrivajući sebe. Kad bi nam ljudi bili dragi, željeli smo ih usrećiti pošto poto, nauštrb svoje sreće i svojih potreba jer smo željeli biti voljeni i prihvaćeni, a nismo to nikada bili jer nismo bili tko jesmo, glumili smo.
S druge strane, dizali smo zidove kada bi netko pokušao posegnuti za onim tko smo iznutra, istinski. To nas je strašilo jer je podrazumijevalo rušenje zidova.
Lažni osjećaj sigurnosti
A ako srušimo zidove, što nas brani? Što nas štiti?
Zbog toga je mnogima od nas lakše bilo za emocijom posezati tamo gdje smo podsvjesno osjetili da je nećemo dobiti, s osobama koje također unutar sebe nose zidove a izvana nose fasade.
Trebalo mi je preko 30 godina i nekoliko zbilja traumatičnih odnosa da pronađem odgovore zašto konstantno proživljavam iste emotivne scenarije i zašto momci koji su se u početku činili sjajni, kroz nekoliko mjeseci postaju oni do kojih se ne može doprijeti, koji toliko podignu zidove da preko njih ni čarobnjak ne bi mogao? I zašto se ponovno pretvaraju u med i mlijeko kad se ja udaljim i ohladim, kad prestanem davati emociju i ponovno dajem hladnoću?
Zbog toga što je stvar bila u meni. Ja sam bila emotivno nedostupna. Moja se srž skrivala iza stotina visokih bedema iza kojih nitko nije mogao poviriti.
Naučeni obrasci i skrivene emocije
Kako bih otkrila što me to toliko povrijedilo dok sam bila mala, počela sam vrtjeti po glavi isječke iz djetinjstva, uspomene, razgovore… Počela sam promatrati ljude koji su mi bliski i koji su bili dio mog života dok sam bila mala djevojčica. Prisjećala sam se kako sam se tada osjećala uz njih, što su mi govorili, što su od mene tražili, kako sam se učila prilagođavati njihovim idejama i potrebama i kako sam pri tom zaključala sebe iza zidova. Sebe spontanu, sebe emotivnu, sebe ranjivu, sebe vrckavu i znatiželjnu, sebe kreativnu i raspjevanu, sebe, kao čistu ljubav. I kad sam to i kako pristala nositi maske – poslušne i dobre curice, koja radi sve što se od nje očekuje kako bi njeni roditelji i njena familija bili sretni?
Niti naši roditelji i okolina to svjesno traže od nas, jer vjeruju kada nas odgajaju da nam daju najbolje i da sve čine s dobrim namjerama, niti mi svjesno odlučimo da ćemo postati neka ideja sebe. Sve se to događa podsvjesno.
Ponekad kad nešto prešutimo a željeli smo reći da nije tako kako netko drugi tvrdi. Ponekad kad progutamo suze zbog nečeg što nas je povrijedilo. Ponekad kad nas se sili da budemo pristojni prema nekome od odraslih tko je prema nama jednostavno zločest, zlonamjeran ili možda čak i pakostan ili nasilan. Sve se to događa postupno u toj ranoj dobi i mi naučimo da se kroz život ide tako da se bude netko drugi, a ne osoba koja smo zaista.
Trauma bond
Meni je pomoglo to što sam cijeli život bila na neki način buntovnik, što sam uvijek smatrala da ljude ne treba trpjeti samo zato što su nam rod ili zato što su stariji, što sam progovarala glasno kad bi me netko pokušao omalovažiti i zato što se nikada nisam pokorila tom programiranju od strane okoline, ne do kraja. Uvijek sam se borila za sebe.
I u familijarnim krugovima koji su zaista svi bili jako toksični, i u školskom sustavu i među klincima s kojima sam odrastala. Uvijek sam bila kontra svega što sam u srži osjećala da nije dobro.
Pronašla sam odgovore za svoje zidove i polako sam ih počela spuštati. Počela sam se emotivno otvarati shvativši da je emocija čudo koje pokreće i mene i svijet. Dopustila sam si biti ranjiva, prije svega kroz stotine članaka i objava koje sam napisala. I usprkos stotinama ljudi koji su to napadali i omalovažavali jer sam sa svakom ispisanom riječi prokopala put do sebe. Do svog unutarnjeg djeteta i do svoje srži.
Ta iskrena emocija koju si dopuštam, pa bila ona tuga ili ljutnja ili prkos ili nježnost ili znatiželja ili ljubav ili ranjivost, su ono što me danas čini sretnom ženom. Ženom koja se nema potrebu prilagoditi ljudima da bi dobila “Ljubav” ili potvrdu vrijednosti. Jer, znam da sam ljubav ja sama i da mi drugi ljudi ne mogu ni pružiti ono što u sebi nisu osvijestili. Zbog toga to od njih ni ne tražim, niti to od njih trebam.
Ljubav kao refleksija ljubavi
A s druge strane, ljubav prema meni teče od divnih ljudi, na sve moguće spontane načine baš zbog toga što je ne očekujem od nikoga. Zbog toga što je dajem sama sebi. Dajem je tako što odlazim od tamo gdje me netko pokuša omalovažiti. Od tamo gdje bih se morala prilagoditi, od tamo gdje mi s nekim ili nečim nije dobar osjećaj.
Toliko sebe uvažavam, poštujem i volim da se ne silim više biti igdje gdje se ne osjećam dobro. Nigdje, gdje mi onaj osjećaj s ruba dijafragme poručuje da nije moje mjesto, niti je moja osoba. Niti je to nešto za mene.
Taj osjećaj, intuicija, samopoštovanje, prihvaćanje sebe neupitno su nagrada za srušene zidove.
Milijuni ljudi diljem svijeta traže upravo taj osjećaj o kojem govorim, traže sebe, svoj glas.
Pokušavaju biti ono što im je servirano putem Instagrama, ta “savršena” figura koja živi taj neki “savršeni” život. Dok piju taj “ultra, super sokić”, na nekoj fensi terasi i imaju besprijekorno sve. – A ne ide, čak i kad dođu do toga da se mogu uslikati na taj način, nisu sretni, ne većina. Jer sve što taj lifestyle poručuje je da moraš biti netko drugi da bi bio dovoljno dobar. Moraš pokazati kako si super i cool i ne dira te ništa i imaš tu neku ekstra wow fasadu, iza koje ništa ne dopire i nitko ti ne može ništa.
I to je maksimalno fejk.
Jer mi nismo fasade, niti smo na ovaj svijet došli nositi fasadu, biti cool iza Ray-Ban cvikera da nam netko ne bi vidio oči i u njima dušu. Nismo došli ovdje biti glumci!
Mi nismo lutke, mi smo emocija
Došli smo živjeti i osjećati.
Osjećati.
I dijeliti tu emociju.
Ne nositi zidove oko srca da slučajno netko ne bi vidio da smo ljudsko biće.
Ako ste nesretni, nesretni ste jer glumite nekog i nešto.
Ako je osoba koju želite emotivno nedostupna, zahvalite joj, jer vam pokazuje refleksiju vas, vaše emotivne nedostupnosti.
Ako osjećate ispraznost i tupilo, to je zato što pokušavate glumiti kako ste lutka kojoj ne trebaju emocije, život, ljudi i ljubav.
Ako skrivate oči iza fensi okvira, to je znak da skrivate svoju dušu i svoje srce od ljubavi.
Zbog toga je i ne živite.
I možete se na mene ljutiti, ali u dubini duše znate da je tako.
Spustiti zidove i živjeti istinski
Svijet je prekrasno mjesto i ljudi oko nas su divni, ako spustimo gard i dopustimo si prići im s tim iskrenim osmjehom i otvorena srca. Jer kad otvorimo srce, dajemo si priliku osjećati puninu života.
Iza zidova stojimo sami. Možda imamo lažni osjećaj sigurnosti, ali zapravo osjećamo samo studen i usamljenost. Iza zidova mi smo ljušture s maskama i mnogo ogorčenosti. S mnogo rečenica poput “Svi ljudi su isti” i “Ljubav ne postoji”.
Iza zidova, samo smo uplašena djeca.
A kad ih spustimo, do nas dopru ljudi i zrake sunca. I tad osjetimo koliko je ljepše kada nismo više sami. I kako to nikada nismo ni trebali biti.
Kako biti žena sa stavom, prepoznati toksične obrasce ponašanja, vlastite nesigurnosti i izgraditi zdrave temelje vlastite ličnosti, opisala sam u svojim knjigama – Duologiji Beskraj: Tama i Svjetlo. Ove knjige i milijuni savjeta u njima pisanih iz osobnog iskustva, dat će ti odgovore na pitanja kako više nikad ne završiti u nekoj ljubavnoj zavrzlami.
Prijave za individualni coaching na temu odnosa putem maila [email protected] a detalji o coachingu, temama i cijenama putem weba marijaklasicek.com. Trenutno aktualne seminare i izazove pogledaj na lionmedia.hr
Poduzetnica, kolumnistica, glazbenica, autorica Duologije Beskraj, hit knjiga o odnosima i samorazvoju, relationship coach te pokretačica i glavna urednica portala Amazonke.com.
Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.
Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂
Detalji o mom radu i upiti za coaching na marijaklasicek.com
