U tvojim kovertama diše moja duša

Pišem ti pisma kao da postojiš.
Kao da postoji ulica Sumanutih pesnika i kao da na broju 39 jedno jedino poštansko sanduče, nema ime.
Kao da ga samo ja vidim i u njega guram sebe.

Pišem ti pisma. Volim te u njima.

Znam, nisi se još ni rodio, ni pio majčino mleko, ni pohađao škole.
Zato mi na njih ne odgovaraš.
Ne umeš da pišeš. Ni da čitaš.
….Ne postojiš.

Pišem ti pisma, lep si u njima, visoko čelo, crvene usne.
Dajem ti ime i lepim ga na vrata na koja svaku noć, kao luda lupam.

Neki baner

Pišem ti pisma i markice stavljam. Možda ti se učinu vrednim,
kada ti u ruke dospeju, neke 2197.
Možda se tada rodiš. Možda.

Pišem ti da znaš da sam te tražila kroz vekove i da nikada neću prestati,
sve dok me tvoj glas zove.
A zove me…. i ako se još nisi utelio, dušom si mi prsten na desnu ruku davno stavio.
Prepoznaćeš ga, sija u mraku, baš kao i moje oči.

Pišem ti pisma,
da znaš da sam večno tvoja.
I da kad mi telo odnesu,
ostane bar moja duša,
disati u tvojim kovertama.

Neki baner