Zadubljena u svoje misli sve češće uhvatim samu sebe kako odsutno zurim u plavetnilo neba i oblake što nošeni vjetrom putuju u krajeve koje dosegnuti mogu samo na fotografijama. Prisjetim se često svog djetinjstva dok sam u bakinom voćnjaku,ispod jedne stare jabuke, skrivena u travi i opijena mirisom ivančica zapisivala u bilježnicu tvrdih zelenih korica neke novosmišljene bajke moje dječje mašte.
Dok su druga djeca radosnom cikom razbijala tišinu užeglih ljetnih dana ja sam maštala o princu, o tome kako ću jednom napisati bar jednu knjigu u kojoj će ljudi uživati,pronalaziti sebe.
Tek što sam okom trepnula godine su se nanizale. Umjesto princa pronašla sam tipičnog muškarca današnjice koji uz vlastitu ženu mora imati bar još nekoliko “lutkica” za zadovoljenje svojih muških potreba. Umjesto nečije princeze postala sam samo Pepeljuga koja je šutke trpila mnoga poniženja, stiskala zube, umivala sve češće lice vlastitim suzama, mislila na sve druge a najmanje na sebe. Iz godine u godinu život mi je tovario sve veće i sve teže breme problema.Odjednom ispred mene bio je ponor oko mene zidovi koji su me sve više k tom ponoru gurali. Odgajana sam u uvjerenju da žena mora praštati, trpiti, učiniti sve da održi obitelj na okupu.Slaba, godinama sam se trudila poštedit’ samu sebe tuđeg pljuvanja,osude,upiranja prstom od strane onih ispred čijih je vratiju i te koliko tog za počistit’. A onda uslijed cijelog tog mučnog scenarija kao da su me anđeli podsjetili na jednu davno zamišljenu željicu tamo ispod one stare jabuke. Uzela sam olovku i papir i jednostavno počela pisati u inat onom koji mi je pronalazio svakodnevno bar sto mana,za kojeg sam bila nesposobna seljančica koja nikad nikom neće bit od nikakve koristi,s kojom se ne izlazi nikud da se ne osramotiš njome…
Prvi puta ja nisam pisala bajke već pretakala svoju bol u stihove. A oni su tekli poput nepresušnog izvora koji je napajao mirom žedno korito predstojećih dana. I kao da mi je Nebo slalo ljude, otvaralo nove mogućnosti, svojim znakovima ulijevalo mi hrabrost da skočim u “ponor” kojeg sam se toliko bojala.
Na iznenađenje mnogih, da l’ luda ili samo hrabra ova “seljančica” na pragu četrdesetih usudila se ostaviti sve,krenuti od nule ne misleći na otrov zlobnih jezika s kojima se još i danas nakon četiri godine i te kako često susretne. Djetinja želja do sad se tri puta ostvarila. Na polici skromnog podstanarskog stančića tri objavljene stihozbirke. Po zidovima zahvalnice i nagrade. U srcu brižno pospremljena svjedočanstva onih kojima su ti stihovi dotakli dušu, promijenili živote…
No tijelo pamti sve. Ponekad ma koliko duh bio jak ono se slomi. Njime tako lako zagospodari boleština koja ga prikuje za krevet nemoći. I onda kad sam se najmanje nadala život mi je opalio još jednu šamarčinu da vidi hoću li ovaj puta ostati u prašini ništavila ili ću se uspjeti dići na noge. A ja ko ja, tvrdoglavi “jarac” već deset mjeseci pužem,noćima budi me vlastiti jauk, životarim od danas do sutra ali ne odustajem,ne predajem se. I pišem, pišem,pišem. Zahvaljujući pisanju uspijevam ostat prisebnom,zdravog razuma u svoj toj tjelesnoj nemoći za ostvarenjem gole egzistencije. Znam da više nisam ista. Da l’ posramljena što nakon toliko godina odricanja čovjek shvati koliko je bio glup ili samo vođena spoznajom svijeta koji me okružuje, sve više povlačim se u sebe,spoznajem nespoznano. I opet kao ona mala djevojčica ispod stare jabuke u bakinom voćnjaku ja primjećujem oblake koji plove nebeskim plavetnilom, osjećam mirise, vidim boje. Ne plašim se tišine niti samoće. I možda opet pomalo učim vjerovat u bajke ili barem snove. Jer vjeruješ li i želiš li nešto dovoljno jako cijeli svemir će se potruditi da to i dobiješ…
Đurđica Runtas
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
