Krilata bića obično bude maštu, smatramo ih bajkovitima, gotovo nestvarnima. Mi za tlo vezani, nesposobni letjeti, vidimo u bićima s krilima nešto nadnaravno, zavidimo im na sposobnosti letenja, i mi bismo se rado vinuli put neba.
Znam ogroman broj ljudi, naročito žena, koje kada nađu ptičje pero vjeruju da je to nebeski znak, da pripada nekom anđelu koji im je bio blizu, bdio nad njima, čuvao ih, te im davao smjernice za važna životna pitanja. I ja poprilično vjerujem u to, jer nalazila sam pera svih boja, u zanimljivim trenucima i okolnostima.
Neki se toj vjeri rugaju, ali neka njih; uvijek je ljepše nama zaigranim vjerovateljima, koji se bezbroj puta razveselimo nađenom peru, nego njima skeptičnim gunđavim nevjerovateljima.
Volim ptice, naročito labudove, kosove, orlove, rode. Ipak, od letećeg svijeta najveća su mi fascinacija vilinski konjici (vretenca) i leptiri.
Kao dijete, bojala sam se i jednih i drugih. Plašilo me tanko tijelo vilinskih konjica i debelo tijelo leptira. Vilinski su mi konjici izgledali kao simbol zla. Baš užasno sam ih se bojala.
Leptiri – malena ja mislila sam da se sastoje samo od para krila. Kad sam prvi put shvatila da između krila postoji i tijelo, ondašnjoj meni uistinu ružno, ostala sam užasnuta. Kojeg će im đavla to bezvezno debelo tijelo, lamentirah tada, uopće nema dodirne točke s predivnim krilima.
A noćni leptiri su posebna priča. Njih, naročito onih ogromnih, velikih poput vrabaca, bojala sam se kao kreatura iz horora. Valjda i više nego šišmiša. Danas obožavam i leteće miševe i vretenca i leptire svih “fela”.
Za vilinske konjice vjerovatelji/štovatelji smatraju da imaju najviše veze sa spiritualnim svijetom, više nego ijedno drugo krilato biće. Pa krila vila i vilenjaka, tih elementala, anđela prirode, prikazana su prozirna, svjetlucava, puna žilica, upravo kako izgledaju krila vretenaca. Današnjoj meni vilinski konjici su prekrasni, magični, bajkoviti, duhovni, u meni izazivaju respekt, strahopoštovanje, divljenje. Poželim odletjeti s njima iznad potoka, rijeka, barica, jezera.
Leptirima sam odavno oprostila tijelo. Sad volim i njihova ticala i tijela i rilce. Dok sam kao klinka s mamom pjevušila “Leptiriću šareniću”, još sam bila u neznanju da posjeduju i tijela a ne samo krila.
Nekidan su kraj mene proletjela dva žarko žuta leptira, zanosni leteći par. Zatim pored mene proletješe dva bijela leptira. A onda dva nebesko plava sitnija leptirića.
Već kod onih žutih bila sam impresionirana. I jer su u paru, i jer sam nebrojeno puta viđala svjetlo žute ali tako žarko žute nikada. Nakon tri para leptira bila sam trostruko impresionirana. A nisam ni slutila koliko me još leteće krilate ljepote u nizu čeka.
Parovi leptira dogodili su mi se u nekih 5-6 prekrasnih minuta. 2-3 minute kasnije darovan mi je i par vilinskih konjica. Doletjeli su nad potok kraj kojeg sam se taman usidrila u hladovinu. Dva prelijepa tirkizna vretenca. Kad su letjeli iznad dijela potoka osvijetljenog sunčevom svjetlošću, bili su plavi. A dok su letjeli iznad dijela potoka koji je bio u sjeni, bili su zeleni.
Kad bi sklopili/skupili krila, s vanjske/donje strane bila su crna. Kad bi ih otklopili/raširili, s unutrašnje/gornje strane krila su im bila tamno plava. Čarobna igra svjetlosti i boja.
Pogađate, nakon tri para leptira i para vilinskih konjica, već sam uvelike bila kao u transu. Oduševljena, zahvalna. Dirnuta, presretna. Počašćena, privilegirana.
A onda je doletio i prvi solo-letač, sivo-crni vilinski konjic. Mišljah tad, bolje ne može. Ali, tada je tek uslijedilo najljepše iznenađenje dana. Kroz stabla se nad potokom pojavio crvenkasto-smeđi leptir. Ugledavši ga, pojma nisam imala koliko će me usrećiti.
Bio je moj. Bila sam njegova. U četiri navrata. Možda je i bila moja a ja njezina, ne znam ništa o spolnoj strani leptirove priče. (Znam samo da su puževi dvospolci, da bogomoljka pojede mužjaka nakon parenja, i da kod morskih konjića mužjak bude trudan.) Bilo kako bilo, naša ljubav, mene i leptira ili mene i leptirice, trajala je neočekivanih, neviđenih, čarobnih 15-ak minuta.
Pisat ću u muškom rodu jer riječ leptir odnosi se na cijelu vrstu, ne nužno samo na spol. Moj je leptir prvo sletio na moju zelenu vrećicu, pa na moju svjetlo plavu torbicu, pa na moj svjetlo smeđi ruksak. Zatim mi je sletio na ruke, na dlanove, na ramena, na noge, na grudi mi, aterirao je posvuda po meni. Rilcem me ljubio i prepipavao. (Upravo dok ovo pišem, kroz prozor je uletio maleni noćni leptirić i sletio mi na podlakticu! Točno kad spomenuh dodire njegovog kolege dnevnog leptira, noćni me također dodirnuo! Kakav sinkronicitet, divno!) Dok mi je stajao na rukama i dlanovima, nisam ga mogla slikati jer mi je mobitel bio u ruksaku, mislila sam total prazan – zato sam ga i maknula iz torbice, smatrajući ga beskorisnim.
Leptir je odletio niz potok i bila sam beskrajno tužna jer nisam uspjela dokumentirati ovo nesvakidašnje čudesno druženje, “bondanje”, da se “napravim Englez”. Toliko tužna da sam glasno zavapila “Ne, Bože! Pliz!” I taman da ću krenuti žalosna kući, kad, evo mog leptira nazad!
Sleti mi na rame. I neki vrag, ili anđeo, ne dade mi mira, pomislim, “Ma možda mobitel ima snage bar za još jednu sliku leptira na meni.” Ali, kako do mobitela, leptir mi stoji na lijevom ramenu točno kraj naramenice ruksaka.
Međutim, usudih se. Maknuh lijevu naramenicu s ramena, prebacivši je iznad leptira, on miruje. Sretna! Uh! Sad treba maknuti i desnu – moram se mrdati i drmati, teško da ću opet biti te sreće da leptir ne ode. No i opet se usudim, a on ni tad ne ode! Uzmem mobitel, upalim ga uspješno, i iako je pokazao samo 1% baterije pri paljenju (prije micanja iz torbice u ruksak bio se sam ugasio), a bez bar 15% pune baterije ne želi fotografirati, nebo mi je taj dan darovalo pravo malo veliko čudo.
Držeći mobitel u rukama, namjestim ga na fotkanje, i nekim čudom nije pisalo ono uobičajeno “Nemoguće fotografirati, baterija gotovo prazna.” No tada leptir odleti. I opet tuga. Šteta. Prava, velika šteta. Figurativno leptira oplakah, i drugi put.
Odleti niz potok. Sjetno uzdahnem, nema šanse da se i opet vrati. Ja da ću krenuti kući, a on se evo vraća meni! Ponovo! Tad mi se vratila i nada da ću ga ipak uspjeti fotkati, ako se mob ne ugasi.
Sleti mi na torbicu, koju spustih u travu (kao i ruksak) čim ga vidjeh da se opet vraća. Mob mi u rukama – sliknem ga dva puta, krila sklopljenih, pa krila polu-raširenih. Inače, kad ga sunčeve zrake pod određenim kutem obasjaju, izgleda ljubičast. Provjerih fotke, na obje je smeđ, šteta. Ali i ovo je već cool, neću biti nezahvalna.
Sleti na ruksak na travi, raširi krila sasvim. Ljubičast je. Sliknem. Pogledam sliku – jedno krilo smeđe, drugo ljubičasto. Dobro, barem na jednom krilu sam uspjela uhvatiti taj sedefni ljubičasti odsjaj. Nebo, hvala! Tad mi sleti ponovo na dlan i fotkam ga konačno na sebi, selfie, vidimo se i ja i on na dlanu mi. Presretna! Škiljim jer je sunce jako, on je imao gotovo sklopljena krila, ali, imam uspomenu, njega na meni, konačno! Prekrasno!
On ode. Odleti. Niz potok ponovo. Sad puno mirnija i sretnija, već nekoliko puta sva naježena i drhteća od bar 12-13 minuta leptirovih nježnih dodira po meni, krenem kući još jednom. Ali evo ga opet, već četvrti puta dolazi natrag meni. I do sada sam vjerovala u čuda, sada još i više.
U ovoj četvrtoj (kako će se ispostaviti, posljednjoj) turi našeg sve skupa oko 15-minutnog druženja više nisam pokušavala slikati ga, ni po mojim stvarima, ni po meni. Samo sam uživala, dok nije odletio “za skroz”. U njemu, u potoku, u zelenilu, u veličanstvenosti prirode i čarobnoga dana. Nisam više pokušavala uloviti savršenu sliku njega. Jer, s fotkama ili bez, vječno ću pamtiti njegova nekad smeđa nekad ljubičasta sasvim raširena krila, dok je letio i dok je stajao po svemu mome i po meni.
Suma sumarum, redom: tri para leptira, par vilinskih konjica, solo konjic, solo leptir. Deset krilatih prijatelja toga dana kojim je vladala magija. A evo večeras i jedanaesti me dotaknuo, upravo po drugi put – moj noćni leptirić me opet podsjetio na svoje prisustvo. Još jedan sinkronicitet; završavam tekst o dnevnim “krilatićima”, a noćni kao da blagoslivlja to moje pisanje o njegovim rođacima. Kao da nadgleda i odobrava.
Onog magičnog dana tih 10-ak minuta leptira i konjica pa 15-ak minuta moga leptira značilo mi je više nego neki cijeli dani i tjedni moga života. Ljepota, divota, čuda. Osjetila sam ogromno poštovanje prema Bogu i prirodi. A ljudi? Sve nepotrebne ljudske drame? Svađe, problemi, politika, ratovi? Ma sve je to tako bijedno i ništavno, uspoređeno s ovakvom magijom.
Efekt leptira (butterfly effect) – pomicanje krila leptira u jednom kraju svijeta uzrokuje milijun drugih promjena u drugim krajevima svijeta. Da, vjerujem u to. Leptir je moćan. Leptir je s Neba. Čovjek je moćan. Čovjek je s Neba. Nebo je važnije i moćnije i jače od zemaljskih grozota, pa iznad Zemlje je. Šteta što čovjeku toliko vremena treba da osvijesti koliko je moćan jer je s Neba. Ja pokušavam što više to osvješćivati, uz pomoć ovakvih divnih stvorenja i divnih događaja. I dijelim to s vama – osjetite Nebo, osjetite moć, i koristite je na prave, nježne, humane načine. Budite kao moćna prekrasna vretenca i leptiri. Poletite.
Lidija Matorić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!