Zaljubljena ali ne i zarobljena

Jesi li zaljubljena i slobodna? Zaljubljena i svoja? Ili si zaljubljena i zarobljena? Jesi li u vezi u kojoj si izgubila sebe, svoj put i dostojanstvo? Ili si “nesretno” zaljubljena u čovjeka koji ne želi biti s tobom i to doživljavaš kao kraj svijeta?

Jesi li svjesna da možeš voljeti a ne patiti? Biti s nekim sretna, a i voljeti bez da si s tim nekim i opet živjeti sretno i punim plućima? I jesi li svjesna da je sve to samo stvar tvoje percepcije? Tvog odabira.

Ti biraš.

Zaljubila sam se prije dvije godine. Zaljubila sam se polako, nenadano i prirodno. I dopustila sam si da spontano preraste u ljubav. Nisam imala očekivanja, i nije se dogodila neka epska ljubavna priča ali se dogodila emocija, bezvremenska i neopisiva. Odabrala sam biti sretna, iako nisam bila s njim. Iako smo bili samo prijatelji.

Mogla sam sve to vrijeme ljubiti neke druge. Mogla sam se povoditi za onom da je ionako daleko i da je bolje ići za nekim bližim i prisutnim ljudima i mogla sam zapravo birati. Još uvijek mogu.

Neki baner

Mogla sam se i poigravati s drugim muškarcima, ali nisam. Nisam im davala nade i nisam im lomila srca. Bila sam iskrena, direktna i na distanci i dobrano su me mrzili zbog toga.

Ledena kraljica?

“Ti si neka ledena kraljica. Umislila da si neosvojiva!” – bio je samo jedan napad, a nije bilo tako, samo sam voljela nekog drugog.

Žena kad voli, ona jest neosvojiva i ona jest nedodirljiva, ali nije hladna, samo njena toplina ima lice i ime, kojem ide i kojem pripada.

Bila sam vjerna sebi i svojoj emociji. Ostala sam žena koju će možda mnogi poželjeti ali ne može bilo tko imati. Za mene ljubav, zaljubljenost, privrženost kao i sex nisu nešto što mogu dijeliti tek tako, s bilo kim i to samo zato što mi se eto sviđa.

Mora postojati dubina i mora mi značiti. I ja moram značiti njemu.

Netko bi rekao da u 21. stoljeću imam krivi narativ i jednostavno ne živim. Da sam konzervativna i čudna. Rekli bi da mnogo propuštam.

Ali što točno? Biti s nekim jednu noć a onda se danima i tjednima osjećati prazno? Ili održavati neke plitke odnose eto tek tako, da imamo nekog dok oboje nemamo nikog.

Nisam taj tip. I ne govorim nikome da tako treba i ne ulazim u tuđe odabire ali moj život je moj i moji odabiri su moji.

Ako nije emocija, ako je u tom čovjeku koji me želi, jednostavno nema, što vrijedi? Njemu će ionako biti lako potražiti ženu sličniju sebi.

A ja se ne želim pretvarati da mi odgovara nešto što bi me zapravo samo povrijedilo. Ne zbog toga što bih od njega očekivala emociju, već zato što se ne bih sviđala sebi. Ne nakon toga.

Mogla sam svašta sve ovo vrijeme, jer nisam bila s muškarcem kojeg sam voljela. Odabrala sam biti sa sobom. Odabrala sam živjeti i proživjeti svaku etapu želje i nade i onih previranja koja se u čovjeku rode kad silno želi nekog.

Željela sam ga. Zaista jesam. I voljela sam ga. Neupitno. Ali nisam ga trebala. Nije me slomilo što nismo bili zajedno, već mi je emocija koju sam osjećala davala inspiraciju za izuzetne priče.

Ne znam kako je on sve to doživio. Je li mu laskalo, je li smetalo, je li ga privlačilo? Pretpostavljam sve pomalo u nekom trenutku.

Muškarac je fasciniran ženom koja ga želi ali ga ne treba

Uvjerila sam se kroz tu našu priču da muškarac naprosto ne može odoljeti ženi koja ga zaista želi ali ga ne treba. Ženi koja mu pokazuje da je on taj, da je privlači i fascinira i da je zaljubljena a opet svoja. I da nastavlja živjeti, stvarati, sanjati i postizati čuda, i biti sretna i ispunjena, s ljubavlju prema njemu a bez njega.

Nešto u njemu, tjera ga da joj uvijek bude blizu, ma u koji kontekst stavio njihov odnos, čak i kad vrijeme učini svoje i oboje grade neke sasvim nove stvari.

Neki baner

I često na kraju priče takva žena osvoji njega.

“Što zna želja što je nemoguće?” netko bi rekao, stavljajući sve to u kontekst neke magije. No istina je da ljudi žele biti voljeni, žele biti prihvaćeni, žele da se netko trudi oko njih i žele svoj dom u nekome tko voli ali ne treba, tko želi ali živi svoj život, tko je topao i privržen ali ne i posesivan.

Keanu Reeves & Alexandra Grant

Ljudi u nekom trenutku odaberu ljubav. Odaberu onog tko je odabrao njih. Žele uz sebe nekog tko im je prije svega oslonac i najbolji prijatelj.

Baš kao u priči Keanu Reevesa i Alexandre Grant, gdje je ljubav pobijedila očekivanja, stereotipe društva i njihove vlastite strahove, i prerasla iz čvrstog prijateljstva u ljubav.

Ona ga je željela, ali nije ga trebala. Ona ga je voljela i prihvaćala. On je rastao, narastao i prerastao sve svoje traume, bijeg od ljubavi i povreda, bolnog gubitka i straha od ponovnog vezivanja. Sve to usprkos svih priča o sebi, kao glumcu za kojim uzdišu milijuni žena i koji naprosto mora zbog imagea uz sebe imati neku mlađahnu ljepoticu, nagađanja o tome tko je i koga ljubi ali i mora vlastitih demona. I otvorio je srce ženi koja je bila uvijek tu. Na koju se mogao osloniti, koja ga je znala razumjeti, podržati, saslušati i koja je bila spremna biti s njim zauvijek kao prijateljica. Jer ga je voljela.

Zaljubljena ali ne i zarobljena
Foto: Marija Klasiček / Privatna arhiva

Ženi koja nije slabić i koja može na kraj sa svojim emocijama. Zbog toga se muškarci zaljubljuju u svoje prijateljice. U one iskrene žene koje su tu, prisutne, stvarne, koje podržavaju ali koje o tim muškarcima ne ovise. Ta neovisnost je ključ.

Muškarci biraju njih. Zašto? Iako godinama osvajaju ljepotice. Iako su njima opijeni. Iako ljudi svakodnevno ponavljaju kako muškarci žele samo osvajati. Ali svaka osoba želi ljubav. Upamtite to.

Pa onda ugledamo nekog ljepotana s nekom naoko običnom djevojkom. Kraj svih onih njegovih modela, manekenki i ljepojki. Baš kao u priči Reeves i Grant. Jer ona ima onu unutarnju ljepotu i obećanje doma.

Reći će neki – “Nikog ne treba čekati!” Ali nije to stvar čekanja. Stvar je voljeti i željeti a ne trebati. Stvar je živjeti svoj život i ne se povoditi očekivanjima. Stvar je poštovati odabire ljudi a ne se slomiti zbog njih.

Zaljubljena ali ne i zarobljena

Stvar je biti sretna, zaista sretna žena, bila s njim ili ne.

U toj sam priči našla poveznicu sa svojom i odgovor da nisam čudna, jednostavno sam bila i ostala samo žena.

Zaljubljena? Da, ali ne i zarobljena.

Mnoge se žene zaljube pa same sebe zarobe u toj često nesretnoj zaljubljenosti. Ja sam u svojoj dobila krila, stvarala, sanjala, gradila, ostvarila pa zapravo sve što sam željela.

I zašto bih pobogu mrzila taj osjećaj i bila ogorčena jer eto, nismo bili zajedno?

Radije sam birala zahvalnost što sam to doživjela i tko sam zbog te emocije postala.

Ta emocija na kraju priče meni pripada, moja je, ne njegova.

Neki baner