Naći će se u ovoj priči, da vam odmah malo spojlam, razloga za i protiv. Ako netko planira oženiti učiteljicu, udomiti je ili samo prijateljevati s njom, čisto da zna u što se upušta.
Učiteljica uvijek galami. I kad ne galami, obično je preglasna. Bar za 10 decibela. Rečenice često započinje sa „Slušaj… Gledaj mene dok ti pričam…ili Ajde ponovi što sam ti rekla!“ Prekida druge dok pričaju, najčešće pitanjem „Dobro, a sad objasni zašto?“
Kreativna je
Mahnito kod kuće skuplja sve što joj jednom u školi može zatrebati. Kad ju pitaš di su ti nestale cvikcange il lemilica, znaš da ih je odnijela u školu. Doduše, u svom prenatrpanom ormaru najčešće plakat o krunidbi kralja Tomislava pronađe 6 mjeseci prekasno, pa je ljuta, al neka njega, zatrebat će jednom.
Kad se bliži početak ili kraj godine, Božić ili Međunarodni dan ptica močvarica, vjeruj da će te zaposliti da nešto izrezuješ, lijepiš ili zakucavaš čavlićima. Ne daj Bože da ne izrežeš po crti, na to je alergična.
Ima oči i na leđima. Nemreš pobjeći na pivu s frendovima, osim ako si baš jako spretan, jer će te uočiti iako se naizgled čini udubljena u plastificiranje. Čuje i najmanji šušanj bolje od sove ušare, periferni vid fantastičan.
Školsku djecu oslovljava sa „Moj Marko…moja Sanja…“ Ako ste tek na početku veze, jasno ti mora biti da sva ta djeca nisu baš njezina, al u stanju je o njima pričati ti u detalje.
Može poslužiti kao ispomoć u arhivima jer raspoznaje rukopise koji su laicima nečitljivi. To je dobro. Loše je što bi takva kakva je pronašla pravopisnu grešku i samom Krleži i podcrtala je crvenom olovkom.
Ako si nedajbože sin ili kći učiteljice, loše ti se piše. U školi će svi smatrati da ti je ona napisala lektiru, da ima negdje kopiju testa iz fizike ili da su ti dali 5 samo zato da joj se ne zamjere. Jedva čekaš srednju školu gdje nitko ne zna što ti je mama, pa ćeš, mirne duše slagati da je krotiteljica lavova ni ne trepnuvši.
Praktična je
Uvijek zna koji je datum. Nemoj slučajno preskočiti kakav važan dan, obljetnicu i slično. Ako zna kad pada Dan čokoladnih kolačića, vjeruj mi da zna i kad vam je godišnjica.
U stanju je uvjeriti svoj razred da je protupanična rasvjeta zapravo kamera pomoću koje ona vidi u zbornici kako se djeca ponašaju za vrijeme velikog odmora. Ako to može, vjeruj mi da će te uvjeriti da su nove cipele na kojima još visi cijena zapravo stare i da ih je kupila još pretprošle godine, samo ih nije nosila.
Veliki je emotivac. Rascmolji se na tužne reklame, gleda dugometražne crtane filmove i ima izvanrednu kontrolu mjehura, baždarena je na 45 minuta.
No, da ne bi sve bilo takav crnjak, učiteljice imaju srca veličine omanje lubenice. Vole iskreno tu svoju malu čeljad, vole ljude općenito i vjeruju u bolje sutra. Vjeruju da će njihovi malci jednog dana biti uspješni i sretni ljudi i da su one jedan mali kamenčić koji je odigrao važnu ulogu u tome.
Ja na primjer i svog rođenog gradonačelnika (koji je u međuvremenu završio i fakultet) obavezno podsjetim svaki put kad ga sretnem: „Ma sve je to dobro, al dragi moj, TI se ne bi znao potpisati pod proračun da te JA nisam naučila!“
Renata Sitta rođena je nedavno kao pseudonim pod kojim sam počela pisati kratke crtice i razmišljanja o svakodnevnom životu. Inače sam, pod sasvim drugim prezimenom, rođena 1971. u Brežicama, školovala se u Samoboru i Zagrebu, a radim kao učiteljica u školi u mjestu u kojem i živim. Samohrana sam majka dviju kćeri, od 13 i 14 godina, vlasnica azilanta mješanca Fifija i zaljubljenica u čitanje, šivanje i poslijepodnevno spavanje.
U biografiji svakako ističem da sam autorica i zbirke kratkih priča „Dragoj meni, samoj sebi“ koja je nastajala u početku kao poklon samoj sebi za ulazak u drugu polovicu stoljeća svog života, a razvila se nezaustavljivo dalje kad su oni kojima sam dala da rukopis pročitaju rekli da im se zapravo jako sviđa i da su se u pričama više puta i u više situacija našli, pa i da sam napisala ono što i sami osjećaju, znaju, vide ili žive, ali ne znaju ili ne žele napisati. Zbirka „Dragoj meni, samoj sebi 2“ logički je nastavak, jer mi nije sve stalo u prvu.
Događaji i osobe u pričama uglavnom su stvarni, samo su kao buhtle posipani štaubšećerom humora. I upravo je humor taj poseban začin zbog kojeg ovaj moj sasvim običan, nesavršen život izgleda kao poželjna slastica. Ako čitajući moje avanture izmamim osmijeh ili možda čak i glasan smijeh ili grohot, tada je moja misija ispunjena.
