Zatvori vrata i idi!

Mislim da je prošlo nekih mjesec dana kako sam ležala na odjelu za održavanje trudnoće, kad sam je upoznala. Možda je prošlo i nešto više. Ili manje. Ne znam točno. Vrijeme tamo gubi svoje uobičajene mjere. 

Bilo je sparno ljeto. Ne sjećam se da je bilo kišnih dana ili prohladnih ljetnih neverina. Zrak je bio suh i težak. Sparina se uvlačila u pretrpane sobe i stvarala dodatni pritisak. Samo jedna soba na cijelom odjelu je imala klimu.

Znala bih prošetati do tamo, tek toliko da osjetim svježi ispuh na minutu ili dvije. Vukla sam tokolizu uz sebe, gurajući lijevom rukom, stalak na kojem je visila vrećica s prozirnom tekućinom. Hodala sam oprezno, ali vješto, da ne strgam braunilu iz ruke.

Vukla sam je uvijek uz sebe.

U wc. 

Neki baner

Pod tuš. 

Spavala sam s njom. 

Jela. 

Činilo mi se k’o da mi je već cijelu vječnost u ruci. 

Nisam se sjećala osjećaja bez igle u ruci.

Nisam razmišljala o tome kao svom prokletstvu. Mislila sam samo na trenutak, kad ću to malo tvrdoglavo čudovište, koje se izborilo protiv svih medicinskih pravila, držati u svojim rukama.

Znala sam tih dana, nepomično ležati u krevetu i gledati u kapi tokolize, kako padaju u cjevčicu koja ih vodi ravno u moju venu. Brojala sam kapljice u minuti. U dvije. Ili 5. 

Nadanje i čekanje

Brojala sam dane.

Brojala sam cimerice koje su se izmjenjivale u sobi br 1, na održavanju trudnoće, ginekološkog odjela.

Ona je bila tiha. Najtiša od svih do tada. Nije bila sigurna zašto su je ostavili na promatranju. Raspitivala se koliko dugo i zašto smo mi tamo. Nisu je brinule naše priče.

Tiho je rekla da misli kako neće ostati toliko dugo. I onda je opet zašutjela.

Sjećam se kako je u jednom trenu prekinula tišinu i pitala znam li spol djeteta. 

Bilo mi je čudno da je ikoga tamo briga za to. Odgovorila sam joj, spuštajući na krevet knjigu koju sam čitala, da nosim dečka.

“Blago ti se!”

“Ti to ozbiljno?!”

Neki baner

“Da! Već imam dvije curice. Ne znam kako ću kući ako i treća bude cura.”

Dan prije, sestre su djevojki na nosilima pored moje sobe, objašnjavale da mora u 6. mjesecu trudnoće roditi mrtvu bebu. Jecala je i kroz suze ponavljala kako je jučer bila na kontroli i kako je tada sve s bebom bilo u redu. Doktor je hladno i otresito u prolazu odgovorio da se takve stvari znaju dogoditi. Dobacio je na odlasku sestri da ju voze u rađaonu. Čula sam kako joj govore da nema carskog reza. Porod mora ići prirodnim putem, bez obzira što je beba već mrtva.

Čula sam još samo to, a onda više nisam čula ništa.

Ona je plakala na nosilima ispred vrata moje sobe. Ja sam plakala u svojoj sobi.

Nikada prije i nikada kasnije nisam vidjela tu ženu.

A taj dan smo plakale skupa.

Gledala sam u tokolizu, brojala kapljice i nadala se da će ta bezbojna tekućina, odgoditi trudove sve dok moja beba, ne naraste dovoljno da preživi porod.

Tiha žena

Do dana kad sam upoznala tihu ženu na trećem krevetu, u sobi ginekologije, broj 1, bila sam uvjerena, kako sve mi na odjelu za održavanje trudnoće, imamo iste strahove i iste želje.

Gledala sam tada u nju, kako preplašena miluje svoj trbuh i nada se da neće biti curica. Vjerojatno s istim žarom kojim sam se ja nadala da neću dobiti trudove prije vremena.

Razmišljala sam o muškarcu koji je čeka kod kuće. Čije se reakcije boji. Koji je jednu ženu doveo do toga da ne želi donijeti još jednu ženu na svijet.

I to je 21.stoljeće.

Žena koja se boji. Koja trpi uvrede i udarce. Koja šuti. Koja treba dozvolu za sve. Koja dok mu se obraća, gleda u pod.

Koja leži u bolnici, a ne razmišlja o razlogu zbog kojeg je tamo. Razmišlja samo o njemu. Razmišlja o “njegovoj” reakciji na još jednu curicu.

I boji ga se. Boji ga se, više od ičega.

Zatvori vrata i idi!

pregnant woman photoshoot
Photo by Leah Kelley on Pexels.com

Zatvori vrata i idi!

Nisam mislila da je glupa i nezahvalna. Bila sam tužna. Ali istinski tužna.

Razmišljala sam o muškarcu zbog kojeg se boji doći kući.

“Zatvori vrata i odi!” rekla sam.

Iako znam da nije lako otići, ako ne znaš za bolje. Ako nisi financijski samostalna. Ako nemaš kome. Ako je to “sramota”. Ako su te učili da zatvoriš oči i okreneš obraz da primiš novi šamar. Ako je nasilan i ako prijeti. Ako ti se čini da izlaza nema. Ako misliš da je to normalno. Da drukčije ne postoji.

Nije lako zatvoriti vrata i otići.

Iako je zatvaranje vrata za sobom, često, najbolja životna opcija!

Neki baner