Zavoli malo sebe

Toliko je puta netko drugi koračao tvoje korake jer su te još kao dijete uplašili da je strašno biti sama. Nižući pogrešne izbore, nerijetko si, uz poplavu vlastitih emocija, tješila tuđi ego nabrajajući što to na tebi nije dobro.

Mrzila si svoje tijelo, koje je, umjesto da bude hram, prečesto postajalo tek njegovo prenoćište. Bila si utjeha čovjeku koji je manje od stranca, nemajući nekoga tko bi zaslužio titulu junaka koji tebe tješi. Ponekad lutka, nekad marioneta ili šahovska figura predodređena za žrtvu da sačuva potpuno nevažnog kralja.

Plakala si na prljavim podovima koji ti, kada bi letjela kako možeš, nikada ne bi dotakli ni stopala.

Otrovana tuđim uvjerenjima da biti sama znači biti polovična, da biti cijela možeš tek u nečijim rukama. Postala si dio velike laži, o tome kako ljubav sa sobom mora donijeti i poniženje, dio obmane u kojoj naučeno primaš uvrede, kao da su krojene da idu uz tvoje ime.

A ja ti moram reći, dok tješim tvoje umorno i shrvano tijelo, da nije strašno nemati nikoga. Više straha si pretrpjela u trenucima posjedovanja.

A ljubav nije posjedovanje. I nije strah. I nije ovisna, ne zapovijeda. Ne guši, ne tuče, ne napastuje, ne zaključava u četiri zida i ne ubija.

Ljubav ne mora biti kaos, ne mora uništavati svjetove, nije sačinjena od noćnih mora, niti od krvavih tragova.
Ja ti moram reći da tvoja kosa miriši na jorgovane, da je koža tvojih obraza dovoljno rumena i bez šamara. Da tvoj glasan smijeh zvuči kao sloboda i da tvoje oči nose više boje u sebi, kada gledaju u oblake.

Ja te želim naučiti da možeš biti velika i snažna, u trenucima raspadanja kada samu sebe držiš.

Ja te molim. Ja te molim. Ja te molim.

Ako nemaš koga, daj zavoli malo sebe.

 

Jelena Kastaneti