Zemlja jednog dodira…

U velikoj sali zidova do pola obojenih u žuto, sa crvenim stolicama, koje su bile do vrha popunjene dragim ljudima, ležao je cijeli njen život i svi njeni snovi. Da li će uspjeti i kako? Šta ako nešto krene po zlu, šta ako njen mozak blokira od silne nervoze, koje nije znala da se oslobodi? A i Armin, zašto ga još nema? Treba mi podrška, a on je jedini koji može da me oslobodi ove aveti koja hara mojim umom. Ma, sve će biti dobro, spremila si sve, odradila si nekoliko puta sva moguća pitanja, mislila je, samo se smiri. Nervoza ju je jela iznutra, ali bila je sretna, napokon je došao i taj dan, danas brani svoj diplomski rad. Posmatrajući godinama svoju majku koja je cijeli svoj život podredila mužu i odgoju nje i njenog brata, odlučila je, još davno, da će svoj uputiti drugim sudbonosnim tračnicama. Njen voz će putovati ka samostalnosti. Odvest će je do uspjeha, a šta ima plemenitije od prenošenja znanja koje si mukotrpno sakupljao kroz to putovanje koje se život zove. Odjednom je osjetila ruke oko struka i topli poljubac na svome vratu. Osmjehnula se. Sada je sve bilo mnogo lakše.

– Bebo, molim te, izvini. Ali nisam mogao prije. Preokupirali su me poslom. Našli su danas da mi dodjele i rubriku iz privrede.

– Nema veze, poljubila ga je nježno, bitno je da si tu, sa mnom. Vidi, tresem se, heh.

– Ej, nemoj to sebi da radiš, kad znaš da si najbolja, i da si sve prešla nekoliko puta, ovo ti je samo formalnost. Znaš da si moja najljepša pametnica, a nije mi bilo lako da te nadjem. Kopao sam po masama vjernih falsifikata i ipak izabrao najsjajniji dragulj, znaš!?

Osmjehnula se. Uvijek je znao svojim laskanjem da je digne u najveće sfere pune ljubavi iz kojih nije željela da se spusti. Zato ga je ujutro dugo, čvrsto držala za ruku ne dopuštajući mu da ustane, da ode na posao. Jer i trenutak bez njega pretvarao se u mukotrpno ispaštanje uzrokovano silama vremena koje su ga pretvarale u vječnost.
– Falio si mi, znaš? Kako je samo lakše kad si tu. Poljubila ga je i čula prozivku svoga imena i pitanje: Jeste spremni?

– Da, rekla je.

Sada je trema bila manja, a izlaganje materije koju je do u tančine poznavala učinilo je da potpuno isčezne.Najviše joj se u pamćenje urezao posljednji pljesak i riječi čestitam.
– Draga, sad si i zvanično akademski obrazovan građanin, rekao joj je Armin, nakon poljubca i uz širok osmijeh.

Armin je bio mlad, u tridesetim, visok i crn dečko, krupnih usana i crnih očiju. Sviježe obrijan, izuzev male podšišane brade, koju je uvijek prepletao prstima kad bi bio nervozan ili nezadovoljan. Tako nikada nije mogao sakriti od Dijane kad bi ga nešto mučilo, mada joj to nije bio jedini način, znala ga je čitati po pogledu. Proslavili su diplomu u jednom obližnjem klubu s društvom, i potom je Armin morao ponovo na posao.
– Kako me ponekad živcira njegov posao, pa provodi više vremena s kolegama nego sa mnom , rekla im je Dijana.

– Ne vjerujem baš da to želi, kako te samo gleda, rekla je jedna od prijateljica, kroz osmijeh, prava si sretnica. Ali, draga, život je danas težak, privilegija je imati posao, pa makar cijeli život podredio samo njemu. Nemamo mnogo izbora, robovi smo konzumacije, znaš i sama kako svijet funkcioniše. A još ćes da vidiš kad kreneš u potragu za poslom.

– Ne plaši me, prije nego me situacija isprepada, dodala je Dijana i svi su se nasmijali.

Na putu do kuće razmišljala je kako iznenaditi Armina, jer nije željela diplomu da slavi nigdje vani. Dosadila joj je graja i sva ona kvazi muzika koja se pušta na svakom ćošku u ovom gradu. Napravit ću nam večeru i proslavit ćemo sami. Ionako su ga opteretili poslom da se skoro i ne viđamo. Zaspe čim se pojavi, poželjela sam se njegovih dodira. Romantična noć s njim bit će mi najbolji poklon. A sigurna sam da bi i on bio umoran za bilo kakve noćne avanture, mislila je, dok je ulazila u samoposlugu. Samo da još znam šta da kupim, hmm. Na kraju je kupila par nekih namjernica, vino, crno, i paket svijeća. To će da bude dovoljno. Uskoro se našla pred vratima stana u kojem su živjeli već oko godinu dana i koji je , naravno bio iznajmljen. Inače su promjenili mnogo stanova odkad su skupa, gotovo punih osam godina . Stan je bio prilično mali, ne moderno opremljen, ali opremljen s ukusom. Garsonjera popolovljena velikom policom za knjige i tako su nastale dvije sobe. Na polici je bilo mnogo naslova, od književnosti, historije, antičkih mitova, do knjiga o zdravlju, jogi i velikih svjetskih mislilaca. Na sredini police nalazila su se od drveta, ručno napravljena, kolica, unutar njih vaza sa cvjećem.. Rad jako kreativan. Na zidovima slike, od akvarela do grafike. Oboje su jako voljeli umjetnost. Nekad su znali ući u prepirku zbog toga. Armin je tvrdio da smo narod koji nema smisla za lijepo i ne cjeni i ne razumije umjetnost, a Dijana nije nikada bila tako stroga prema ljudima, mada ju je to znalo i koštati nekoliko puta u životu. Stala bi u odbranu svog onog naroda koji ne mari mnogo, za slike, knjige, pozorište rakavši da je to narod koji je mnogo propatio, koji je nesretan i ta nezainteresovanost je najvećim djelom zasluga neposjedovanja novca. Kad je zaključala stan, prvo što je uradila je stala ispred ogledala i tiho zajecala, od sreće. Zatim se raspremila, otvorila orman i potražila najljepšu haljinu koju je imala. Nakon par promašaja napokon se odlučila za crnu, do koljena, s čipkom na grudima. Ova mi i najbolje stoji, a uz crveni veš će da pristaje. Armin i onako obožava crveni veš, tako da ne mogu pogriješiti. Dijana, rekla je sebi, večeras moraš uraditi da Armin ako je neka da i pomislio na neku drugu više to nikada ne uradi. Ehh, a sad na posao, valja spremiti sve ovo.I stan je u neredu.

II

Već je padao mrak, večera je bila gotovo spremna, svijeće raspoređene po stanu, svjetlost prigušena, samo da se još spremi, popravi frizuru i šminku i njena noć iz snova može da počne. Nakon završenog posla sjedila je i čekala. Kucanje sata je bilo sve što je čula, a to je uvijek tjeralo na razmišljanje.. Prije, najčešće ju je asociralo na prolaznost života, kako proveden sa dragom osobom nema istu vrijednost, tad je urotnik sa brzinom i skupa hrle ka prolaznosti. Vremena se i najviše bojala. Često je ponavljala kako vrijeme i navika imaju čudnu i veliku moć i samo rijetki savlaju tu umjetnost da ih ukrote. Ali sada nije imala loših misli, imala je osmjeh na usnama, i čekala osobu zbog koje je njen život bio vrijedan življenja. Napokon su se mnoge kockice posložile, zaslužili su tu sreću. Začula je tihu škripu kapije i probudila se iz snova, al osmijeh je još više vladao njenim usnama. Otvorila su se vrata, a provirila je samo ruka koja je držala malog plišanog medvjedića. Jako ih je voljela i dobila je od Armina cijelu jednu njihovu kolekciju, a svaki je imao svoju, zauvijek zapamćenu priču. O vratu medvjedića visio je lančić s privjeskom, opet u obliku malog mede. Kad je ušao samo mu se bacila u zagrljaj i počeli su sa nježnim poljupcima.

– Sekund, bebo, nisi mi ni postila da te odmjerim, a to ne želim da propustim, rekao je i zavrtio je u krug. Hmm znala si na šta neću moći da odolim..

– A želiš?

– Ta riječ trenutno nema u mom riječniku. Poljubac, dug i sočan. A postoji li uopšte kad si ti u pitanju? Ljubio joj je vrat dok je ona uz jedva čujne uzdahe dodala:

– Ako i jeste potrudit ću je da nestane, uz osmijeh. Ugriz.

– Ejjjjj… Mmmm… Morat ću da ti to naplatim. Al poslije večere, spremila sam lignje, ohladit će se..

– I bolje su hladne, rekao je dok je nosio ka krevetu. Tako ih i volim više. Haljina je božanstvena, ali bojim se da ne glumimo u istom filmu, šaptao je dok je otkopčavao.

Nakon igre strasti i nježnosti ustali su da večeraju. Armin je spustio medu na stol i dodao:
– Bebo, nisi ni vidjela posvetu, medo ti ima nesto za reći. Skinuo je lančić, a na privjesku je bio ugraviran datum kad su se upoznali.. S druge strane je pisalo „ jezik ljubavi nalazi se u očima. „

Noć su proveli preplavljeni strastima, ljubavi i nježnostima. Nisu mogli da se zadovolje jedno drugog, nježnost bi isplivala ponovo i ponovo, sve do jutra.
– Sreća me poslužila, pa će te moj zagrljaj čuvati danas, on je sada tvoja kula koja te ljubomorno štiti od drugih, rekao joj je u samu zoru dok je lagano plovila u carstvo sna, prislonuo poljubac na njene usne, čvrsto je zagrlio i zaspali su.

III

Probudila se oko podne, nije imala volje ni da pogleda na sat. Armina nije bilo. A mislila sam da ću danas dočekati buđenje sa poljupcem, gdje li je nestao? Ustala je da se istušira, pustila sebi lagano da svira Nancy Sinatra. Čulo se samo prskanje vode i zvuci pjesme „ bang, bang, my baby shoot me down. “ Kad je izašla iz kupatila na stolu ju je čekao doručak, i crveni karanfil.

– A izvukao sam se tiho da te ne probudim, rakao je Armin, misleći da ti priredim doručak u krevetu i probudim onako kako najvise voliš, al izgleda da više nisam tako brz.

– Ljubavi, i ovo je predivno. Ali pazi da me ne razmaziš, rekla je uz osmijeh.

– Pa ti i jesi moja mala maza, pa ja.. Sad jedi, jer te vodim na jedno mjesto, gdje sam kao dijete bježao od drugih i njihovih priča, gdje sam donosio najveće odluke o životu. Tu sam odlučio i definitivno shvatio da si žena koja će mi roditi djecu i s kojom ću provesti život. Do sad sam ga čuvao samo za sebe, ne znam zašto, jer s tobom ni na početku nisam imao dvojbe.

– Oprostit ću ti, prevelik si laskavac da to ne uradim, a i ova koljena koja još uvijek zaklecaju kad te vide, bez tebe se ne bi znala svoju svrhu, rakla je uz poljubac.

– Ako tako nastaviš iskoristit ću priliku prisustva samo tog prekrivača na tebi, znaš?

– Možda bi, onda trebao prestati da gubiš vrijeme, rekla je i predala se u potpunosti njegovim prstima koji su počeli da igraju igru ljubavi na njenom tijelu.

Auto, deka za ležanje, vino, nešto za jelo i grickalice, to je sve što im je trebalo. Napomenuo je i kostim za kupanje. Stigli su na jednu stijenu s koje je bio divan pogled na sunce obasjano predgrađe. Nikoga, samo njih dvoje, cvrkut ptica i žubor rijeke, koja je tekla ispod, na nekih pet minuta hoda strmim uzanim putićem. Okolo stijene bila je borova šuma, a na čistini samo jedan hrast.
– Ovaj hrast je posadio moj otac kad sam se rodio. Rekao je da će to biti moje drvo života. Često me dovodio ovdje kad sam bio mali, skupa smo nas dvojica rasli. Raširio je deku u hladovinu hrasta, izvadio stvari i pozvao je da sjedne.

– Ljubavi, predivno je, shvatam zasto si ga čuvao za sebe.

– Pošto smo jedno, i sad ga čuvam za sebe, heh. Poljubac. Vidjet ćeš kad poželiš da se rashladiš kakvu ljepotu gradi ova rijeka. Biserno čista, sa velikim padom vode i stijenom za sunčanje. Ali ja ovdje, nekako najviše volim da dolazim, čistim misli. A i čuje se i ovdje žubor vode, on, doista oslobađa, rekao je nadosipajući kiselu u vino. Bebo, šta je za tebe sreća?

– Ovo je za mene sreća, odgovorila je, napunio si do vrha njen bunar i zato te neizmjerno volim.

– Da, ali želio bih da se i zavnično zoveš mojom..?

– Ja i jesam tvoja, i tako je od one noći kad te slučajno sretoh, tad si onaj mrak zauvijek pretvorio u svijetlost. Vjenčanje je samo papir koji nikako ne obećava vječnu ljubav kao što piše u zavjetu. I onako ne bih znala pripadati nikome drugom. Zašto nam oni moraju dati „ dokaz „ naše ljubavi, kad ja znam da se s njim ili bez više ne može voljeti?

– Znam, to se slažem, ali to su nametnute norme kojih se moramo pridržavati zbog našeg djeteta.

– Kakvog djeteta, nisam trudna, nasmijala se, tako da ne moramo žuriti…?

– Nisi još, ali želim da budeš, želim da imamo bebu, rakao je, ljubeći joj vrat, dok je njegova ruka tražila put ispod njene tanke majice. Okrenula se.

– Jesi li ozbiljan? Sad? Da nisi malo požurio?

– Nemamo šta više čekati. Volim te i želim da svi to znaju, mada nemam riječi da to opišem. Ovo se, zaista može samo osjetiti i doživjeti, i želim ovu sreću da okuse svi. Ljubav čini čovjeka boljim nego što je ikada i mislio da može biti. Završila si fakultet, još par dana dobit ćeš i diplomu, šta više da čekamo?

– Znam, ali… Ti imaš posao, a ja? Želim da imam karijeru, ne želim da kao moja mama ostavim svoj život samo služeći porodicu, želim da budem i društveno korisna, to bi me učinilo sretnom gotovo kao i ovaj trenutak. Mog tatu je sve uvijek čekalo kao na tacni, bio je mamin mali Bog, a ipak mu to nije bilo dovoljno. Ne, ne želim biti kao moja mama. Želim se prvo pobrinuti za sebe.

– Bebo, ja nisam tvoj tata, nikada neću otići, zapamti to. Morat ćeš se naviknuti na tu pomisao, rekao je. Ali boli me to što bi našu bebu smatrala kao nekog zbog čega ostavljaš svoj život, rekao je nekako tužno.

– Ne smatram, naravno da želim i ja bebu, samo smatram da još svoj život nisam dovoljno sredila. Sad mi je to prioritet, a kad se to desi rodit ću ti beba koliko želiš, rekla je i ponovo se okrenula prepuštajući se njegovom milovanju.

– Onda tri kćeri i dva sina.

– Petoro, ponovo se okrenula. Stvarno ću morati poraditi na tim tvojim granicama, reče uz osmijeh i dade mu sočan poljubac.

Ubrzo su se spustili do rijeke, uživali u sunci i hladnoj vodi. Uživali u ljubavi i jedno u drugom.
– Ljubavi, znaš da sam dobio onaj članak o privredi, reče Armin dok su se sunčali na stijeni.

– Da, šta je s njim, nemaš dovoljno materijala?

– Imam, uradio sam ga, samo ima tu dosta nepodudarnosti, otkrio sam. I mnogo prljavog posla. Radi se o jednoj firmi koja stavlja u pogon dodatnu proizvodnju. Dioničko društvo, gdje su radnici vlasnici više od pola fabrike. Danas sam kasnio sa doručkom zato što sam bio s kolegom koji može da mi provjeri neke informacije.

– Šta je tu loše, super, nek bar neko radi!?

– Jeste, da direktor ne laže. Pokreće nove pogone, a radnici nemaju plate. Gledao sam neke izvještaje, poslovali su u plusu, a radnice dobivaju plate u nekoliko rata, nisu dobili zasluženu dividendu, nemaju zdravstveno. Slučajno sam naletio na jednog od njih, nisam mislio uzeti intervju, ali sam je počeo o teškom radničkom i porodičnom životu. Kći mu ima dvanaest godina i ima dijebetis. Stvar je u tome što zdravstveno nije uplaćeno, pa mora i najmanji trošak da plaća, a dobio je samo četvrtinu plate, koja je i onako mala. Rekao mi je da je siguran u to da je bivši direktor na mutan način smijenjen, jer tada su, kaže, jako dobro radili, sve je išlo po planu. Sad ovaj novi direktor, na silu, kaže mi, odkupljuje dionice. Svi koji ne žele da mu ih prodaju dobijaju prvo poslove na terenu, što dalje od kuće, zatim ubrzo i otkaz. Moram doći do tog starog direktora, ne mogu sad ovo da pustim tek tako, gotovo me rasplakao sa pričom o djetetu, volio bi da postoji način da mu pomognem, a ako ovo nije taj, ja ne znam drugi.

– Ljubavi, znaš da imaš moju podršku, kao i uvijek. Znam da ne možeš gledati nepravdu, ali znaš ni da je ne možeš ispraviti. Samo se čuvaj, molim te.

– Hoću, znaš da hoću. Možda i ne mogu, al ću barem znati da sam pokušao.

IV

Ljeto je bilo u punom jeku. Ogromne vrućine su učinile da nema nigdje nikoga na ulici. Dijana je sjedila sama pišući SV za jednu lokalnu školu. Mučilo ju je to što je morala imati „ veze „ da bi našla posao. Možda bi i znala neke ljude koji će joj pomoći, ali to se protivilo njenim moralnim principima. Pokušat ću još nekoliko puta, pa ako ne uspije, neću imati izbora. Treba mi taj posao da se osjećam vrijednijom. A i Armin je stalno na nekim službenim putevima, radi kao da je jedini novinar lista. On joj je uvijek govorio da je taj ponos oko posla besmislen. Vidiš kakvo nam je obrazovanje, koliko ih je na trud završilo taj tvoj fakultet, govorio bi? Ti voliš taj posao, znaš ga, situacija nije sjajna, ali kad je tako moraš se boriti za sebe, ponavljao bi često. Pomalo je brine i to što se zaista sav dao da istraži i najmanju pojedinost oko ove fabrike. Neće da odustane. I kad je tu, nekako je odsutan, poželjela sam ga se, mislila je. Ljubav nismo vodili jako dugo. Čitala je nedavno da parovi u prve dvije godine zajedničkog života vode ljubav pet do šest puta sedmično. Od treće do pete godine ta aktivnost se smanjuje od dva do tri puta. Od šeste do osme seksualna aktivnost jedva da iznosi četiri do puta puta mjesečno, što znači jednom sedmično, a oni kao da polako idu u zagrljaj statistici, a sve to zbog Arminovog posla, kojim je postao preokupiran. Radio je i zadnju nedelju, a tada bi cijeli dan provodili u krevetu. Misli su postale nekako tužne. Priredit ću nam kupku, potom i masažu kad dođe da ga malo opustim, nekako kao da je u grču. I njega brine ta firma, rekao je da je saznao da je bivši direktor smijenjen na mutan način, ima i dokaz, ali misli da to nije sve. Ne želi ništa da objavljuje dok sve ne istraži. Samo kad bih ga mogla odvratiti od toga, ti „ veliki sinovi „ su opasni kad se kopa po njihovim stvarima. Ali ga i razumijem, ako se ne budemo borili za pravdu kako će inače da opstane ovo naše društvo. Uglavnom, iako me brine, moram mu dati podršku, izgovorila je na glas i ustala da spremi kupku, jer je Arminov radni dan bio pri kraju. U toku večere ponovo joj je pričao o novim saznanjima.

– Zamisli, kad je novi direktor dobio tu poziciju, koju je naravno dobio preko šefa vladajuće stranke našeg kantona, jer mu je to najbolji očev prijatelj, predsjednik sindikata je za mjesec dana doživio saobraćajnu nesreću, naravno nakon što je svu tu stvar predao na sud. Otac troje djece, od kojih dvoje maloljetne. Zar tu mnogo stvari nije sumnjivo? Pričao sam i sa urednikom, bjesan sam, znaš šta mi je rekao?

– Ne, dodala je.

– Rekao mi je da se prođem sve te priče, „ samo guraš nos tamo gdje mu nije mjesto „ , rekao je karikaturalno Armin, možeš mislit? Rekao je još da bez obzira koliko cijenio moj rad i trud ta priča nikada ovdje neće biti objavljena, a da to nije njegova odluka. Dodao je da će vidjeti da li mi može pomoći s drugim listovima, ima neke ljude koje bi to sve moglo zanimati, ali da to što radim nije bezazleno.

– Kao da ja to ne znam, samo me dodatno plašiš, dodala je tužno. Ima li nešto što mogu da uradim da te nagovorim da odustaneš od svega?

– Bebo, znaš da te volim, i da bih sve uradio za tebe, šta god da zaželiš, ali ne mogu odustati, jednostavno ne mogu. Samo ga je zagrlila.

– Ne mogu dokazati da je saobraćajna bila izrežirana, ali sam siguran u to. Jedan od radnika mi je rekao da je taj dan vidio nekog nepoznatog lika kako se šeta oko auta predsjednika sindikata. Dugo, kaže , nekih pola sata.

Napokon ga je oživjela, razdrmala. Mazili su se u krevetu kad je zazvonio telefon. Uzela ga je za ruku i ispustila dugo: Neee.
– Moram se javiti, ljubavi, sigurno su iz redakcije. Halo. A evo brate, rakao je i okrenuo se sa osmjehom na Dijanu. Svi? A baš mi je žao, ali neću moći nikako, Dijanu nešto glava boli. Ma ne, stvarno ne mogu, mnogo je boli, pa ćemo se vidjeti drugi put. Ajd pozdrav , druže.

Bacila mu se u zagrljaj, luda od sreće.
– Nisam još odustao od bebe, da znaš, rekao je. Samo se osmjehnula.

V

Probudila je užasna mučnina. Uspjela je nekako dotrčati do kupatila, ispovraćala se kao nikad u životu. Pa još jednom. Pa još jednom. Prošlo joj je sve kroz glavu. Zadnji mjesečni ciklus kasni nekih deset dana, ali nije mnogo obraćala pažnju na to, jer joj se i prije znalo dešavati. Pa se sjetila i Arminove rečenice da nije odustao od bebe. Ipak je istjerao svoje, osmjehnula se. Nije to bilo što je ona željela, ali sad kada se desilo bila je presretna. Stajala je kraj prozora i samo se čulo tapkanje prstiju po prozoru, uramljeno u široki osmijeh. Sreća je što je apoteka blizu, mislila je, ne bih se usudila ići daleko. Želim dokaz, mada sam i sad sto posto sigurna. Ali kad uradim test zvat ću Armina, bit će presretan. I da, ispostavilo se tačnim, test je bio pozitivan, postat će najbolji roditelji na svijetu. Zvonio mu je telefon:

– Ljubavi, gdje si? Pišeš. Šta pišeš? Pobuna radnika državnog preduzeća.. Volim te, znaš? Ni ne sanjaš koliko.

– Ne sanjam, al’ osjećam. Volim i ja tebe, odavde do vječnosti, mada mi zvuči malo. Čuj, razgovarao sam s upravnikom drugog lista, kad ukomponujem priču bit će objavljena. Pokrenut će se ponovo proces nesreće predsjednika sindikata. Njegova žena je sva rastresena došla plačući kod mene u ured, zahvaljuje se. Obavjestili su je zbog procesa.

– Ej moram te upoznati s nekim, zato požuri, prikinula ga je. S kim.. S našim novim članom porodice, hehe, rekla je i otrčala ponovo na povraćanje. Čula je samo ‘ odmah dolazim’.

Napravila je sebi limunadu i čekala Armina. Kasnio je. Čudno joj je to bilo, jer on nikada nema naviku da kasni. Možda je svratio da nešto kupi. Ma da, sigurno.. Kasni više od pola sata, sad je već hodala po sobi sva nervozna. Bio je nedostupan. Ubrzo joj je zazvonio telefon:
– Gospođica Soldo, čula je nepoznati glas?

– Da, rekla je i sva protrnula. Znala je odmah da nešto nije dobro.

– Vi ste djevojka gospodina Dravića, upitao je?

– Da. Je li sve uredu, ubrzano je upitala?

– Nažalost nije. Vaš dečko je doživio saobraćajnu nesreću i…. Ušutio je.

– Je li dobro, uzviknula je Dijana?

– Bojim se da imamo loše vijesti, rekao je i samo začuo krik sa druge strane slušalice.

– Gdje je sad, upitala je grcajući u suzama, a kad je odgovorio veza je bila prekinuta.

Sve joj je prošlo kroz glavu, njegova priča, njena upozorenja, saobraćajna nesreća predsjednika sindikata, ljubav, njihova stijena, beba. Kriknula je iz sveg glasa, dok je držala ruku na stomaku.
– Zašto me nisi slušao, zašto sad, zašto je moralo ovako biti, zaštoooo!!? Sad te više nije ni briga kako ću ja da naučim da živim bez tebe. A moram da naučim, ne zbog sebe.

Preživjela je nakako sahranu, i zatvorila se u stan. Sedmicu dana nikome nije odgovarala na pozive. Samo je plakala, čitala njegove zapise, ponovo plakala, gledala njihove slike, pa plakala , plakala i plakala. Svaki put kad bi vidjela privjesak na vratu ili nekog od medvjedića u stanu kiša suza prolomila bi se iz dubine njene utrube, toliko da se grčila. Osmi dan njena mama iz Italije je došla po nju, sva premrla od brige. Primorala ju je da pođe s njom, rekla je da se bez nje neće maknuti nigdje. Još joj je rekla da treba da bude ponosna na svog dečka, položio je život za pravdu. I ona je, nakon što joj je Dijana ispričala svu priču, bila sigurna da Arminova nesreća nije samo splet okolnosti.
– Kćeri, takvi ljudi se rijetko rađaju, budi sretna što si ga imala kraj sebe. Bio je svijestan sveg rizika, znači da je to bio njegov izbor.

– Da, prije bebe, mama! A šta sad, šta ću ja sad, mama?! Kako da živim bez njega kad je on bio moj smisao i razlog zbog kojeg živim.

– Sad u sebi imaš drugog Armina, još veći razlog da živiš, rekla je i čvrsto je zagrlila. Nauči ga da bude isto dobar čovjek kao i njegov otac, nauči ga da bude borac kao njegovi roditelji, pokaži mu da je njegov otac bio heroj, učini da se njegovo djelo nikad ne zaboravi. Pomoći ću ti, znaš da nisi sama. Poći ćeš sa mnom u Italiju, dok se ne smiriš i dođeš sebi. Poslije se vrati ako želiš. A ja ću ovdje da nađem privatnog istražioca i ako bilo ko ima veze sa Arminovom smrću neće ostati nekažnjen, ja ti to obećavam. Sad popij ovu tabletu, i lezi, odmori se. Je si li uopće spavala zadnju sedmicu dana?

Dijana je popila tabletu, jecala još nekih pola sata, zatim je zaspala. Njena mama je počela lagano da joj pakuje stvari. Vidjela je jednu otvorenu bilježnicu na krevetu i počela da čita, a pisalo je:

“ Srebrena putanja vječnog sjećanja upala je u duboki bunar moje sudbine dok čijeg dna je nemoguće doći, jer kuka za izbavljenje zauvijek je ostala zakopana u zemlji jednog dodira.“

S druge strane čitala je:

Za mog nerođenog sina

Ti, koji ćeš tek da putuješ po životnom koncu,

Kojeg će vjetar, u navali želje da pokaze svoju moć,

da njiše ka vječnoj riznici slobode,

uzmi lagano moju ruku koja drhti,

preplašena zlobom,

uništena bolom,

i prepuštena očaju

i ulij u me sok sigurnosti,

ubij u meni strah od nadolazećeg bola,

koji sječe moju dušu na komade i

ubija moju nadu u malu, makar mjesečevu svijetlost.

Uzmi je, jer sad si joj jedini oslonac!!

Obrisala je suze kojima je navlažila Dijanine riječi pune bola, zatvorila bilježnicu, jer nije mogla čitati dalje, gušilo ju je to, legla kraj nje, zagrlila je, i tiho jecajuci zaspala.

Ramiza Tibo

*Ova priča osvojila je 2. mjesto na prvom natječaju za najbolju kratku priču u organizaciji portala Amazonke.com te je time gospođica Ramiza dobila i priliku surađivati s portalom, a danas je ta prekrasna suradnja prerasla na višu razinu pa je gspođica Tibo, prije nekoliko dana postala članicom uredništva.