Živi mi se by Ingrid Divković

Svi mi toliko želimo živjeti. Želimo udisati svaki dan kao najljepšu aromu, ali zapravo, samo preživljavamo. Idemo od danas do sutra, kao na autopilotu, s pretpostavkom da je samo naša bol najveća, da su naši tereti najteži, da je život kao takav bio nepravedan samo prema nama. A onda, onda nam se dogodi stvarnost. Stvarnost u kojoj shvatimo da smo možda mi ti, koji su nepravedni…

Tri žene. Tri životne priče.

Tri životne faze duše, u metafori leptira.

Elena, bogata dokona žena, u kasnim tridesetim. Ana, šesnaestogodišnje siroče, koje samo želi mrvu ljubavi i Naida, odgojiteljica u domu za nezbrinutu djecu, u zreloj životnoj dobi a zauvijek zavezana demonima prošlosti. Tri potpuno različite žene. Naizgled ne stanu ni u istu rečenicu. Ali Život, nekima sporedni, meni glavni lik priče, skriven pod velom naratora, poveže ih na samo sebi svojstven način.

Elena ne može imati djecu i nakon silnih pokušaja, nagovara svog muža Ivana da udome dijete. Želja joj se ostvari, jer Ana, naizgled krhka i zatvorena tinejdžerica, dolazi u njen dom, vođena rukom svoje dugogodišnje odgojiteljice Naide, koju voli kao drugu majku i za koju toliko želi da je povede sa sobom, da zajedno pobjegnu od svega i svih. Ali to nije moguće.

Ana dolazi k Eleni. I ne dopušta si ni malo suosjećanja, s hladnom dokonom bogatašicom pod čijim krovom prve noći ne može ni oka sklopiti. A Elena, ta prestrašena žena, skrivena iza suprugove snage i novca, silno se trudi da dopre do Ane… ili barem tako izgleda iz njene perspektive? Sve dok ne odustane i ne pošalje Naidi poruku da bi željela Anu vratiti u dom.

Neki baner

I sve se nekako kotrlja, kao što smo u životu navikli, do trenutka dok Ana jednog dana ne dođe iz škole i ne pronađe Elenu pijanu na podu dnevnog boravka. Priskače joj upomoć, ali se istovremeno prestravi. Prestravi se toliko da više ne može disati pod Eleninim krovom.

Tu noć, Ana skuplja svoje stvari, sjeda na vlak i bježi iz Zagreba…

Elena se budi. Suprug joj predlaže da s Anom odu na izlet, a onda dolazi zemljotres. Shvaćaju da je Ana pobjegla. I dok je u Zagrebu potraga za nesretnom djevojkom, Ana, ta samo naizgled krhka djevojka, prolazi vlastito suočavanje sa životom. Putuje da prvi put vidi more. Da ga uslika, jer Ana tako silno voli fotografiju. Putuje da pobjegne od sebe, od loših uspomena, od boli zbog preranog gubitka majke, od shvaćanja da Elena nikada neće biti ono što ona treba, a da je Naida nikada neće udomiti. Od života koji ne osjeća kao svoj.

Odlazi i pronalazi sebe. U jednom danu i jednoj noći, pronalazi odgovore koje je tražila. A Elena? Ta dokona, razmažena žena, dobiva svoju porciju stvarnosti od Naide. Dobiva šamar kakav Život opali svim sebičnim, arogantnim i nezahvalnim ljudima, koji njegove blagodati uzimaju zdravo za gotovo. Po povratku u Zagreb, Ana se vraća Naidi u dom, Elena ostaje sama i biva suočena sama sa sobom. Dok joj na vrata ne pokuca prijateljica, koju Elena ne voli, već samo tolerira i ne otvori joj oči. Elena slušajući je, njenu plitkost i glupost, shvaća gdje želi biti i gdje želi ići.

Naida? Ona odlazi sestri u Njemačku. A Ana? Ana završava razred i ljeto provodi s Elenom u kampu za djecu leptire.

Ima li priča happy end? I što zapravo znači taj “sretan kraj”? Da li pronalaze sreću, svaka u svom izlasku iz vlastite zone komfora, koja zapravo niti je udobna niti je poželjna. Što nam to zapravo autorica govori kroz svoju metaforičku priču? Da je Život, ono što ne vidimo, dok smo opterećeni svojom iluzijom življenja. Da je ljepota u sitnicama i prihvaćanju sebe, a ne u zahtijevanju svijeta da se prilagodi nama. Da je svatko lišen slobode i zauvijek začahuren kao gusjenica, dok ne shvati da u jednom trenutku mora izaći iz čahure, raširiti krila i poletjeti.

I da je velika razlika između “Samo jednom se živi” i “Živi mi se”; jer u prvom mislimo da je Život neiscrpan i beskrajan, dan nam da ga trošimo i šutiramo, žvačemo i ispljunemo kako nam se hoće. Vjerujući da uvijek postoji sutra. Sve dok jednom to sutra ipak ne dođe. A u “Živi mi se”, su i strahovi i nade, i ljubav i magija. I hrabrost i poniznost i mašta i novi počeci. U “Živi mi se” je Život kakav zaista treba biti, izazovan ali vrijedan borbe, ustajanja svakog jutra i pozdravljanja sunca. Vrijedan osmijeha i suza i opraštanja.

Tri žene. Tri životne priče. Tri oprosta, same sebi i Životu.

Tri gusjenice. Tri čahure. Tri leptira.

A gdje si ti? Jesi li u “Samo jednom se živi” ili “Živi mi se”? I jesi li spreman za svoju metamorfozu? Čekamo te. I Elena i Ana i Naida i Ingrid i ja. S druge strane leptirovih krila.

M. Klasiček

 

Neki baner