Koliko smo puta bile ropkinje zarobljene okovima stereotipa i predrasuda nametnutih od društvene sredine? Koliko puta nismo izašle sa starijim muškarcem ili mlađim dečkom jer smo mislile da će nas ljudi gledati ispod oka?
Koliko puta smo odbile muškarca zbog njegove nacionalnosti ili etničke pripadnosti? Koliko smo puta sebi uskratile zadovoljstva u obliku nekog hobija, zanimanja ili pustolovine jer se nismo usudile prve probiti led?
Definira li nas ono što će društvo misliti?
Koliko nam je zapravo stalo kako će nas okolina percipirati? Hoće li nas osuđivati? Koliko su vam ti ljudi bitni? Ako jest, vrlo je važno sagledati tko su ljudi čije nam je mišljenje bitno. Jesu li to roditelji, rodbina ili možda čitavo susjedstvo?
Ako ovisimo o njihovim mišljenjima, sputavat ćemo sebe do opasnih krajnosti. Propustit ćemo suštinu života koja se sastoji od bezbroj prilika, od hrpe izazova koji nas pozivaju. Mi smo te koje moramo odlučiti da se othrvamo lažnim normama koje je postavilo licemjerno društvo. Ne smijemo zaboraviti koliko god voljele neke ljude, oni imaju svoje živote, a mi svoje. I to treba razdvojiti. Nikoga se ne tiču naše životne odluke, izbori i posljedice istih.
Kako bi oni postupili?
Pomoći nam mogu dublja propitivanja da li ti isti ljudi poštuju ta smiješno zacrtana pravila? Ako sagledamo sliku sa svih strana, zaključit ćemo da imamo rođaka koji je slobodno otišao na razmjenu studenata, rodbina mu je odobrila jer je on muškarac i lakše će se snaći u stranoj državi. Da, imaš rođakinju koja hoda s crncem, ali ona živi u Njemačkoj, tamo je modernizam savladao moral ( barem tako kaže tvoja rodbina).
Jednom je jedan pametan mudrac rekao da moralna djela ostavljaju trag emocija na duši, ako se poslije toga osjećaš loše, tvoja savjest te upozorava da je to bilo loše. Važno je slušati vlastiti glas. Ponekad ćemo pogriješiti i to je sasvim ok.
Toksična atmosfera
Društvena očekivanja i stvorene predrasude imaju toksičan utjecaj, koji sputava slobodu našeg potpunog izražavanja, da jednostavno budemo i dišemo. Zamislite onda koliko će komplicirano biti ako same sebi stavimo prepreke tuđih? To tuđe mišljenje je ubilo toliko snova, ideja, ambicija. A zbog čega?
Ti dežurni licemjeri su itekako svjesni koju moć imaju njihove riječi. Njihovo često zatucano mišljenje ima težinu. Oni ili one, itekako su svjesni svog autoriteta i njihov se ego hrani rušenjem tuđih snova, Takve osobe nemaju ostvarene živote, ne onako kako su ih oni zamišljali. Nakupile su im se frustracije i kompleksi i sada ruše tuđe živote.
Nemojte to dopustiti jer ćete se jednoga dana probuditi s velikim kajanjem. Kada ostarite, možete i vi postati takva osoba, članica društva koja određuje što će biti društveno prihvatljivo ili ne. Na osuđivanje drugih, nitko nema pravo. Ne dozvolite sebi da vas propušteno pretvori u ogorčenu osobu koja će ponavljati njihove greške.
rođena u Tomislavgradu, u Bosni i Hercegovini 28. 11. 1990 godine.
2015 sam završila studij novinarstva i odnosa s javnošću na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Doktorantica na PDS doktorskom studiju Jezici i kulture u kontaktu, Informacijske i komunikacijske znanosti, smjer OSJ.
Autorica i koautorica nekoliko znanstvenih i istraživačkih radova. Radno iskustvo rad na dvije lokalne radiopostaje, lokalne portale. Od 2020 sam novinarka i autorica članaka i tekstova o feminizmu, rodnoj ravnopravnosti i rodno zasnovanom nasilju.
U slobodno vrijeme čitam, pišem, provodim u prirodi i usavršavam svoje kvalifikacije i sposobnosti.
