Neka zemlja zvana sjećanje…

Otišao si, kako s jeseni odlazi lišće
u neku zemlju koju nazivaju zaborav,
ali nikada nisi tamo stigao…
Ne znam, jesi li izgubio kartu koju sam ti dala,
ili nisi htio doći na odredište?
I sad si tu negdje, između, na peronu.
Čekaš?
Ili to ja čekam tebe?
Da se vratiš ili zauvijek otputuješ…

Otišao si, kao što mladost odlazi,
kao što vrijeme mijenja naše obrise,
ali si ostao, jednako urezan, duboko u moje misli.
Još ustaješ sa mnom, još zajedno ispijamo kavu,
još te susretnem dok silazim niz stepenice,
još osjetim tvoj dah na svom ramenu,
iako znam da nitko ne stoji ima mene…

Još si tu… a dobio si kartu, za zemlju zvanu zaborav.
Zašto si ostao?
Zašto me ne pustiš da naučim živjeti bez tebe?

Neki baner

Otišla sam.
Na neko mjesto zvano sjećanje.
Tamo sahraniš znam, sve koji su ti značili
ali nisu mogli preživjeti.
U tvojim danima, u tvojim noćima
u tvom zagrljaju.

Napustila sam te, a još sam te voljela.
Odlutala sam neznanim ulicama.
Nisam ostavila nijedan trag, a ostala sam posvuda.
Još po meni mirišu tvoji jastuci
i još te stegne u prsima kad mi vidiš sjenu,
između zidova nesuđenog nam doma.

Sad tamo živiš sam.
Promatraš vlakove što prolaze
i još ponekad zadrhtiš, kad netko pokuca.
Ali znaš u sebi da to nisam ja.
Više nikada neću ni biti.

Oprostila sam se s nama.
Iako se nikada s rastankom nisam pomirila.
Otišla sam.
I ti si otišao.
U našim je svjetovima sve ostalo isto,
a opet se zauvijek promijenilo.

Ljubav svašta razumije i svašta preživi,
ali nevina i čista, nije mogla preživjeti nas.

In loving memory…

Za Kuki, koja je bila carica,

Za Emu i Damira koji se nikad neće dogoditi,

Za nas.

M.

Neki baner