Nedostaješ…

Gdje mi sada snivaš majko?
Je li hladno, da l’ si sama?
Nedostaju mi tvoje ruke
gdje pogledam, svud je tama.
Gdje mi sada šetaš majko,
da li tamo ima ptica
da l’ si sretna, kako pamtim,
da osmijeh ti ne silazi s lica?
Gdje mi sada gledaš nebo?
Da li tamo ima boja?
Da li gledaš ovdje dolje,
nedostaješ mi mati moja…

Danas mi bolno nedostaješ. Kad udahnem sve u meni stane. A muškarci ne plaču, zar ne mama? Sve si me naučila. Postavila na noge.
Da si ovdje, bila bi tako ponosna…
Obraz mi je čist. Radim mama, uspio sam. Imam lijep dom i prave prijatelje. Njih par, baš onoliko koliko treba.
Računi su plaćeni.
Na stolu ima uvijek zdjela voća. I još uvijek svako jutro otvaram prozore i puštam svježi zrak.
S tatom igram šah svakog četvrtka, onako kako sam ti obećao i ne dam mu da puno puši.
Hlače peglam na crtu i uvijek damama otvaram vrata.

Samo jedno me nisi naučila prije no što si otišla. Nisi me naučila kako se živi bez onih koje voliš? Kako ideš u svaki novi dan a da ti beskrajno ne nedostaju? Nisi mi rekla da ćeš mi faliti svakog dana, ostatak mog života i nisi mi rekla kako moćna i glasna može biti tišina. Ova tišina koju slušam dok čekam odgovor na pitanja koja izgovaram na glas, a nikad ih neću dobiti.

Da si ovdje, skupa bi slavili. Kuća bi opet mirisala na prvo proljetno cvijeće. Došli bi svi susjedi i sva naša rodbina. Ti bi opet poskrivećki stavila grožđice u smjesu za orehnjaču iako znaš da ih ne volim. I svejedno bi bila fina. I skupa bi se smijali dok bih slagao face.

Ovako ću danas odnijeti jedan buket. I dugo šutjeti. Ako mi pobjegne suza, nemoj se ljutiti mama. To je samo zato što bih volio da si još uvijek tu, s nama…

Marin