Nešto u zadnje vrijeme puno slušam/gledam videe (množina od “video”, heh) raznih life-coacheva, motivacijskih govornika / motivatora i svakojakih istinskih ili naprosto samozvanih iscjelitelja. Nije da baš svi tupe isto, neki se i raz(mimo)ilaze u stavovima, ali u jednoj stvari se svi slažu: SVI SMO MI JOŠ DAVNO NA NEBU (točnije, NAŠE DUŠE SU) DOGOVORILI ISKUSTVO KOJE NA OVOJ ČUDNOVATOJ PLANETI ŽELIMO PROĆI, dakle naše duše su se dogovorile s drugim dušama s kojima će (kraće ili duže) dolaziti u kontakt, u svrhu stjecanja iskustva, ekspanzije/ekspandiranja/širenja/rasta duše, i tako svašta nešto...
Po tome bi ispa(da)lo da postoji sudbina, fatum, da smo nekoć davno, tamo negdje u nebeskim visinama, sami sebi već predodredili/zacrtali put. A opet, s druge strane, čini mi se sasvim suprotne, ti ljudi tvrde da smo sami za sve odgovorni, za sve što nam se sada i ovdje događa. I zato sluđena ja pitam vas TKO JE TU LUD??
Znači, ako sam si ja iz nekog meni (mojoj duši) tada znanog razloga odredila npr. put siromaštva na ovoj planeti / u ovoj inkarnaciji, u cilju rasta moje duše kroz to konkretno odabrano iskustvo, zašto me onda svi ovi motivatori i životni treneri poučavaju kako da dođem do novca i budem bogata?? Ne uskaču li si time sami u grlo, nisu li kontradiktorni??
Kako mi možeš reći da sam si sama odabrala ovo siromaštvo, a onda me poučavati kako da se domognem novca?? Kako mi možeš reći da je ovaj nedostatak novca ono što meni treba da bih duševno/duhovno rasla, a istovremeno mi davati silne metode / strategije na koje sve načine doći do novca (uglavnom bez ili s tek malo uloženog rada/truda) i govoriti da novac nije loš; PA POBOGU, AKO NIJE LOŠ, ZAŠTO MI ONDA TUPIŠ DA JE DOBRO DA NEMAM NOVCA?? I DA BI BILO DOBRO DA IMAM NOVCA??
Eto, događa mi se što i sa svim znanjima, ŠTO VIŠE ZNAM, TO MANJE ZNAM… Što više spoznajem, sve manje doznajem… Što više podataka nalazi svoj put do mene, to sam sluđenija. VIŠE UISTINU NE ZNAM U ŠTO VJEROVATI, ŠTO ZA ISTINU SMATRATI, KAKO SE PONAŠATI. Ne, više ne znam što je za mene dobro a što loše, što bih trebala a što ne bih trebala…
I tko je onda odredio moj ovozemaljski sadašnji put, tamo neka sudbina ili moja duša iz nebeske prošlosti?? I zašto onda moja duša i moja FIZIČKOST, moje tjelesno, moje materijalno (tu mislim OPIPLJIVO, ne ovaj put FINANCIJSKO) nisu u harmoniji, u skladu?? Zašto je moja duša nekoć meni za sada odredila neimaštinu, a moje sadašnje umno i fizičko bivanje vapi za materijalnom dobrobiti / materijalnim blagostanjem?? Kada i kako ću uskladiti dušu, um i tijelo??
I, eh da, ako vam ovo nije dovoljno zbunjujuće, ni VRIJEME NE POSTOJI. Prošlost, sadašnjost, budućnost ne postoje, oni nisu pravocrtni nego ne znam više ni ja kakvi, ovalni valjda. A najveća je ironija što ponekad i moj um i moja duša i moje tijelo suživotare u miru i idili. Kad je to ponekad? Valjda kad umirim um. Ali gos’n cijenjeni velebni OSHO veli da ne postoji nešto poput SMIRENOG UMA, jer um sam po sebi znači nered i kaos. O da, to mogu (su)potpisati.
Ukratko, dragi moji, evo vam jedan savjet, trebali ga ili ne trebali, ali nemojte dalje ni čitati ako ste skloni LUDEĆEM umu poput mene. Ako što više znate, manje znate. NE SLUŠAJTE DRUGE BAŠ PREVIŠE. Onako malo, umjereno, možete. No, neka se vaš um drži one MANJE JE VIŠE, neka što više bude svoj, neka se ne da prefilovati / prebukirati činjenicama. Jer, postoje li uopće činjenice ili je jedina prava istinska istina da KOLIKO JE NAS, TOLIKO JE I RAZLIČITIH ISTINA??
Čini mi se, nakon stotina proučavanih pisaca, autora, mislilaca, mudrijaša, da ću se na kraju ipak prikloniti vlastitoj istini. Onome što ja osobno mislim. A JA MISLIM DA ŠTO MANJE MISLIM, TO BOLJE. Bolje i za mene i za moju neposrednu i posrednu, bližu i dalju okolinu. Najbolje što manje misliti a što više raditi, pjevati, šetati u prirodi (sa životinjama), družiti se s djecom, fotkati ptice i oblake. Odmarati koliko tijelo, toliko i um. Koliko god možemo NE MISLITI NE MISLITI NE MISLITI. Meditirati, ako već nismo kadri sami, onda barem uz vođene meditacije, ima ih na You Tube-u odličnih.
Ne dajmo da nas tuđa, posuđena pamet …. u zdrav mozak. Da nas iz…., uz…., nad…. ni pre….!!!! Ne dajmo da nas tuđe istine izlude. Kreirajmo svoje, kako nama godi, paše, najbolje čini. I čini mi se da je tako najbolje, da je tako jedino dobro. BUDIMO SVOJI. Lako za Einsteine, Tesle, Oshoe i Moojie. Treba svijetu i Pera i Đura, i Persi i Roksi. Točnije, ne treba svijetu množina, treba mu jednina. Jedinstvenosti, originalnosti, unikatnosti. SVOJOSTI. Ne dajmo se prevesla(va)ti žedni preko vode. Pustimo mudrolije i mudrijašenja, neka nam ne bude bitno je li prvo bila kokoš ili jaje, duša ili tijelo. Neka nam ne bude bitno postoji li vrijeme, postoji li prije-sada-poslije, ili je sve Jedno – neka nam bude svejedno.
Zanimljivo je da razni ZNALCI vele da vrijeme (dakle prošlo, sadašnje i buduće) ne postoji kao takvo, nego da je sve isprepleteno, a istodobno vele da treba živjeti u SADAŠNJEM TRENUTKU. Halo, ako ne postoji NEKOĆ, SADA, KASNIJE, kako da onda živim samo SADA?? Ako sam NEKOĆ (koje dakle ne postoji, lol, rofl) dušom odredila da ŽELIM I MORAM biti materijalno nebogata, jer je to DOBRO I NAJBOLJE za mene, zašto se onda SADA borim umom i fizičkim da budem dobrostojeća?? Zašto mi kažete da ako živim previše u prošlosti, onda sam depresivna, a ako živim previše u budućnosti, onda sam anksiozna, A KAŽETE MI I DA PROŠLOST NI BUDUĆNOST NE POSTOJE?? Pa mi malo kažete da sadašnjost ne postoji a malo mi kažete da upravo u sadašnjem momentu moram živjeti??
Znate vi pametnići što, kaj i ča?? Ćao!!! Adio!!! Au revoir!!! Ako ja jesam, a očito jesam, odabrala biti Zemljanka na neko određeno VRIJEME, na neki određeni period, onda sam to odabrala (ja (duša mi) ili sudbina ili viša sila ili mali majmuni, whatever, who gives a damn any more) S RAZLOGOM, S RAZLOZIMA, i onda hoću živjeti OVDJE (a valjda o moj Bože i SADA, postojalo ono per se ili ne), sa svim OGRANIČENJIMA ovdašnjim… Ograničenjima uma ovog našeg lako zbunjivog i teško SKUŽLJIVOG… Skužajte ali nemrem ja skužiti sve te sheme. Niti me više boli ikoji organ za to.
Ma ‘oće i ovaj moj UMČEK na godišnji. Na VIŠEGODIŠNJI. VIŠEDESETLJETNI odmor. Zaslužio je siroček. Kronično je umoran od tuđih ideja. SADA želi postati kronično odmoran. Ma ni vlastite ideje ga više ne zanimaju, osim u svrhu stvaranja vlastite proze i poezije. Evo moje meditacije, evo moje istine. PISANJE. Kad izbacim iz uma misli na papir i na ekran, um mi se prazni. Postaje MIRAN UM, tebi dragi gospon Osho u inat, RIP, slava ti.
I sada, ispražnjena od negative i napunjena pozitivom, zahvaljujući pisanju, rasterećena, zadovoljna i sretna, odoh za daljnjim mojim meditacijama. Odoh u shower meditation, zamišljati da sa svakom kapljicom vode koja klizi niz tijelo mi iz mene izlazi stres, nezadovoljstvo, tuga, ljutnja, ma sve negativno. Odoh dalje u gledanje-crtića-i-maženje-s-kćerkom meditaciju. I odoh u spavanje-meditaciju. Laka vam noć. I dobro vam jutro. I dobar vam dan. Sa što manje uma a što više duše. Sa što više sklada između uma, srca, duše, duha, tijela, svega što nas čini nama. Jedinstvenima i svojima. Mirnima i sretnima.
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
