Još jedna radna sedmica upravo počinje! Neki sretnici još uživaju, jer u okolnim zemljama praznik se produžio na ponedjeljak, pa čak i na utorak. Eh, ja znam da vi sad očekujete neku super motivacijsku priču povodom Prvog maja, priču o odgovornosti, (ne)zaposlenosti, trudu, zalaganju – ipak je ovo Business Caffe. Ali neće biti o tome jer mi to danas ne ide. Generalno, jučer i danas, sve što je vezano za posao mi ne ide. Eto!
Jučer sam pokušala uzeti oba ta dana slobodna, ali ne… Nije mi prošlo. Jedino sam uspjela izmoliti da radim od kuće, iako je rijetkost da to moji nadređeni dozvoljavaju. Eto, ovaj ponedjeljak i utorak su ispali idealna prilika za to. Nisam nigdje putovala preko vikenda, ali jeste me posjetila draga gošća iz drugog grada i provela sam lijepa dva dana. Uprkos tome, u pozadini mog mozga su pulsirali privatni problemi i misli su mi često imale izlete na neka druga mjesta, umjesto da budu tu, sa nama dvjema. Srećom, prijateljica mi je pa i kada je prisustvovala jednom od rijetkih javnih izliva ljutnje (na samu sebe), prećutala je i otišla spavati dajući mi prostor da se ohladim.
Danas, ti isti privatni problemi nisu nestali. Naprotiv, još mi više pulsiraju u glavi i srcu. Zbunjena sam, pomalo tužna, ljuta na sebe i naravno, u prokletom PMS-u sam, koji svemu daje duplu dimenziju, rekla bih. U tom periodu sam, kao i sve mi žene, dodatno bijesna na cijeli svijet. I svaki put se zapitam zašto tad ne mogu uzeti bolovanje, godišnji, nešto. Eto, kad bih imala neku moć, to bi bio prvi zakon koji bih uvela jer moj osnovni problem u tim danima je što “nemam šta obući” iako mi u ormar jedva stane sva odjeća koju imam. Naravno da bih tada najradije plakala i ostala u krevetu.
Ali šalu i moje “tersanje” na stranu… Kako se nositi sa privatnim problemima, pa makar to bio samo PMS i dolaziti na posao uvijek raspoložena i sređena sa velikim osmijehom za svakog kolegu i kolegicu ponaosob, kao i za poslovnog suradnika? Produktivnost, posvećenost i uspijeh u toku radnog vremena se podrazumijevaju. Je li sad mislite na onu izreku “Kad ulaziš u firmu, privatne probleme ostavi pred vratima?”. Da, da… Znam. I ja pomislilm na isto kada primijetim da nešto iz privatnog života negativno utječe na rad mojih kolega. Ali u tom momentu zaboravim da je taj neko morao ostaviti svađu sa bračnim partnerom, zabrinutost za dijete, roditelje ili novac, pa čak i one užasno bolne grčeve u stomaku koje imamo prvih dana mjesečnice. Zaboravim da sam tog jutra vjerovatno preskočila i neka slomljena srca pred onim fancy staklenim kliznim vratima. Da se ne lažemo, sve gore nabrojano nam je u datom momentu vjerovatno bitnije od posla, iako nam isti donosi bar novac za egzistenciju, ako ne u uživanje u poslu kao takvom.
Ako ću biti do kraja iskrena, meni je posao često bijeg od problema. Što više obaveza imam, manje razmišljam. Dok se u sebi slamam, nekako uspijem izgledati pretjerano nasmijana i sređena, ali tiha. Kako me ljudi svakako doživljavaju relativno hladnom osobom, ne obraćaju pažnju ukoliko ponekad ćutim više nego obično. Bitno je da ostajem produktivna i ustrojavam svoje misli na radni zadatak.
Rijetko mi se desi da to ne uspijem, ali eto, ova dva dana mi se to dešava. Ne ide. Spora sam. Ne priča mi se s kolegama pa makar i preko Skype-a. Jedva sam u stanju složiti rečenicu na bilo kojem jeziku. Čak i kolumnu jedva pišem jer mi misli divljaju. O telefonskim razgovorima da ne pričam, ne čujem pola stvari što mi druga strana govori. Nemam volje razgovarati ni sa prijateljima niti izaći. Čak mi ni trening, koji me fizički slomi, nije pomogao. Jednostavno, nemam volje glumiti da je sve OK. I osnovni problem je što sve to do sutra neće nestati. Neće nestati još dugo.
Da stvar bude gora, uskoro me čekaju dva poslovna putovanja na koja mi se ne ide jer ću se morati smješkati i više nego u firmi, čekaju me dva iznimno teška sastanka koja ću morati pripremiti jako dobro, preciznije, sa čijom pripremom sam trebala početi jučer. Čekaju me bar dvije poslovne večere sa nekoliko gadova na kojima ću 99,9% doživjeti situacije opisane u prvom tekstu ove kolumne. I ne smijem puknuti i biti drska. Ne smijem svoju isfrustriranost istresti na njima, makar oni to i zaslužili jer ju i oni stvaraju. I kako da sve to uspijem? Kako sutra ujutro navući osmijeh na lice? Kako ne psovati sve redom kolegi koji uvijek griješi iako sam mu million puta ponovila da se određena greška ne smije desiti? Kako izdržati jutranji sastanak kada šefica priča o stvarima koje me ne zanimaju i koje me se uglavnom ne tiču? Kako idućeg ponedjeljka biti ljubazna i spremna na pregovore?
Jednostavno! Tako što moram. Moram biti takva, bar u onom vremenskom periodu od 9 do 17 sati. Sve što me muči ne mogu ostaviti pred onim gore spomenutim fancy staklenim kliznim vratima, jer to ne znam uraditi, ali mogu si zadati toliko obaveza da ne stignem pomisliti na sebe – recept zlata vrijedan! Čak ću i PMS zaboraviti. Kolegi ću odmah ujutro napomenuti da ne smije pogriješiti. Šeficu ću mirno gledati i praviti se da je slušam. Ako se neko od kolega usudi pitati me šta mi je, izignorisat ću ga, to mi je uža specijalnost. Ne zaslužuju da se obrecnem na njih. Uvečer, kad dođem kući, opet ću otići na trening nadajući se da ću se fizički toliko umoriti pa zaspati odmah poslije.
A za idući ponedjeljak se nadam da će me bar proći PMS, da ću imati šta obući te da se do tada neću odlučiti na ekstremni restart same sebe koji uključuje uzimanje 2 sedmice do mjesec dana neplaćenog odmora, ostavljanje laptopa i mobitela u stanu i putovanje negdje daleko gdje ne poznajem nikoga, a vjerujte mi, jedino što me sprječava u tome je osjećaj odgovornosti.
Ako iduće sedmice vidite da nema novog teksta, budite sretni zbog mene jer u tom trenutku vjerovatno pijem koktel na nekoj plaži. 🙂
Managerica
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
