Mišljenja sam kako smo mi ljudi neobična bića. Uporno se trudimo predstaviti svijetu inteligentnijima no što jesmo, ne uzimajući u obzir kako je naše znanje – „švicarski sir“. Puno rupa, rupica, rupičica.
Možda ipak, zanimljivije od spoznaje o manjkavosti intelektualnih sposobnosti, činjenica jest kako nas taj manjak rijetko kada sprječava da se suzdržimo od pametovanja bez razloga. No, možda baš tako i mora biti. Na kraju krajeva, svi imamo obrambene mehanizme kojima se borimo protiv onoga čega se panično bojimo. Biti (ili ispasti) glup, opravdani je strah. Uz to, živimo u svijetu gdje svi sve znaju, a nitko ništa ne zna. Svijetu u kojem rupe u znanju popunjavamo imaginacijom, „rekla-kazala“ pričama, bajkama i basnama. Svijetu u kojem na pitanja koje iziskuju odgovor: „Ne znam.“, odgovaramo bez imalo razmišljanja s: „Ne može!“, ne uzimajući u obzir kako „ne može“ ima drugačije značenje od onoga „ne znam“. Treba se znati snaći u toj džungli.
Smatram li, ipak, jedino ja kako je svijet postao konačno mjesto s obzirom na to kako danas nitko ne želi priznati – nedostatak svoga znanja. Nitko ne želi priznati kako razvlači svoj „švicarski sir“, kojeg „pameću“ naziva, pokušavajući svijetu dati neki smisao, dati neki svoj doprinos, pa čak i ako je taj doprinos – obično sranje. Jer priznanjem kako smo većinu vremena „izgubljeni u vremenu i prostoru“ bilo bi ekvivalentno priznanju svoje – slabosti, pretpostavljam? A danas nitko ne želi ispasti slabić!
Pitam se samo što bi se dogodilo da probamo? Da priznamo kako „znamo, da ne znamo“. Pretpostavljam da bi to bio zanimljiv sociološki eksperiment. Ne bi li? Zamišljam kako bi nam svima ogromni kamen sa srca pao da priznamo konačno onu Cesarićevu: „Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!)!“
Zamislite samo svijet u kojemu se ne izvlačimo na pizdarije, već prihvaćamo svoje nedostatke. Zamislite političare, kao i one na vlasti, koji svojim biračima priznaju kako pojma nemaju što čine! Ne smatrate li i Vi kako bi ih ta činjenica oslobodila mlaćenja prazne slame iz dana u dan, oslobodila racionaliziranja gluposti uvjeravanja naroda kako „prazna slama“ smisla ima, oslobodila prodaje „jaja pod bubrege“.
Zamislite i da zaposlenici, kao i oni iznad njih, priznaju jedni drugima svoje nedostatke. Zamislite da već u prijavi za posao ne moramo „uljepšavati“ svoj životopis kako bi bili konkurentniji na tržištu rada, već da možemo transparentno prezentirati svoja znanja i vještine. Zamislite da se na poslu od nas ne očekuju brda i doline (pet diploma s prestižnih sveučilišta, elokventnost u minimalno sedam svjetskih jezika, deset godina radnog iskustva, godište ispod trideset), već da nam se nudi mogućnost da „visine dostignemo“ ulaganjem u nas ondje gdje treba. Utopistički zvuči, zar ne?
Zamislite, također, i da roditelji i njihova djeca otvoreno porazgovaraju o svom odnosu? Da djeca priznaju svojim roditeljima moguće dileme oko „velikih očekivanja“ pred njima, strahu da ih neće ostvariti? Zamislite da roditelji priznaju svojoj djeci kako ponekad možda njihove odgojne metode nisu najadekvatnije? Kakav bi to svijet bio!
No, hajdemo danas porazgovarati i o onima što nam glavu pune neznanjem. Hajdemo porazgovarati o medijima! Statistički govoreći, većina informacija „o stanju u zemlji i svijetu“ ne crpimo iz kakvih enciklopedija ili stručnih tekstova, već iz izvora koji nisu uvijek provjereni, a posredovani su i dostavljeni na naš prag putem medija. Ispričat ću Vam jednu priču.
Studirajući novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti sjećam se priče o „Gatekeeperima“. Pojmu kojega je, inače, osmislio Kurt Lewin, njemačko-američki psiholog. Istina, Lewin je prvobitno iskoristio taj pojam opisujući suprugu ili majku kao osobu koja odlučuje koje će se namirnice naći na obiteljskom stolu, a koje neće, zbog čega se teorija „gatekeepera“ primarno reflektirala na lanac prehrane. Lewin je tek kasnije dodao kako „gatekeeping proces“ može uključivati posredovanje vijesti kroz komunikacijske kanale u grupi, nakon čega je 1950-ih godina David Manning White preuzeo pojam „gatekeeper“ i primijenio ga na novinarstvo. „Gatekeeper“ nakon toga počinje se primjenjivati isključivo za osobu koja odlučuje koja će informacija ući u proces obrade i biti objavljena, a koje neće.
Drugim riječima, gatekeeper u društvenom sustavu odlučuje koje će od pojedinih proizvoda, bilo materijala, roba ili informacija se objaviti, a koje neće, dok u svakodnevnom životu to znači – da ćemo u medijima vidjeti samo one priče koje nam novinari serviraju, dok ostalih 99% priča će proći ispod našeg radara. Što je u redu, jer ako razmislite malo o tome, naš mozak niti ne bi mogao procesuirati svakodnevno hrpu novih informacija uz obradu onih koje su već u našim glavama. Ipak, jeste li ikada razmislili o tome što radimo s informacijama koje nam ta(j) „gatekeeper“ servisira?
S obzirom na kroničan nedostatak medijske kulture u školama, kao i kasnijoj dobi, mnoštvo informacija što dobijemo iz medija uzimamo reprezentativnijima no što jesu, neovisno o tome što nam novinarski djelatnici ne obećavaju više sto postotnu provjerenost onih istih informacija kojima nas svakodnevno „šopaju“. Čime upravo ono što je prije bilo temeljno načelo novinarstva – vjerodostojnost – postaje upitna kvaliteta. A mi je i dalje kupujemo po nabavnoj cijeni.
Usklađujući svoje djelatnosti s ekspanzijom tržišta, kao i promjenama u njemu, primarno boom-om online platforme na kojoj su svi pozvani biti novinari, istražitelji i reporteri, novinarske redakcije žrtvovale su dio svog integriteta – prestankom provjere istinitosti informacija koje plasiraju javnosti ne razmišljajući o tome kako time uništavaju i svoj kredibilitet. Profit je danas postao cjenjeniji od časti. Negdje sam pročitala kako danas rijetke novinarske redakcije imaju „faktomate“, odnosno osobe zadužene za provjeru istinitosti činjenica koje objavljuju u članku, odnosno tekstu. Ne vjerujete mi? Nije li prije nekih mjesec dana hrvatsku javnost, kao i cijelu regiju, „zapalila“ obavijest o smrti Olivera Dragojevića kojega su novinari pokopali živoga, jer netko nije obavio svoj posao kako treba. Ili, možda zato što je netko obavio svoj posao kako treba. Danas su klikovi jedini bitni. Klikovi i novac. Novac daje vrijednost onome što besplatno – bezvrijednim se smatra.
I upravo zahvaljujući sistemu u kojemu su se vrijednosti redefinirale, a prioriteti izmiješali, događa se da pojmovi poput „lažnog izjašnjavanja“, „fake-newsa“, „propaganda zastrašivanja“ – postanu aktualni. Postanu stvari. I nije tu riječ o bapskim pričama. Opasnost od tih pojmova je stvarna, jer razmislite o jednoj stvari – tko je nas (kao konzumente medija) učio razlikovati „san od jave“ kada su mediji u pitanju?
Odrastajući u doba tehnološke ekspanzije, današnja djeca filtera nemaju. Nemamo ni mi. Gledam neki dan djevojčicu dragih mi prijatelja koja pričati još ne zna, ali koristi se tabletom i mobitelom da pokrene svoje crtiće i ostale multimedijalne aplikacije kao profesionalka. Wunderkind. Ipak, frustrirajuće je to što su i roditelji po pitanju prisustva medija u životima svoje djece – nemoćni baš kao i po pitanju toga kada će dijete progovoriti. Ograditi dijete od medija, ekvivalentno je danas izolirati ga od svijeta. Mediji su postali integralni dio našega vremena i pobjeći im ne možemo.
Ono što možemo, jest ulagati u medijsku kulturu. S dozom kritičnosti pristupiti onome što nam mediji plasiraju. Uključiti svoje mozgove! Jer vjerujem kako nije samo meni čudno da se portali jedan dan raspišu o tome kako su kvinoja i bulgur trenutno najzdravije namirnice na tržištu, a njihova cijena odjednom je deset puta veća od one što je bila prije te objave, bez ikakve koristi za njih same. Mediji su u službi profita – samo ne moga, tvoga niti našega. I kao takve treba ih percipirati. Ovo nije poziv na bojkot medija, već samo okrutna realnost.
Ono što možemo jest prestati bezrezervno prihvaćati sve što nam mediji prezentiraju. Prestati pokapati žive ljude. A ponajviše od svega, ono što uvijek možemo jest prestati svoj „švicarski sir“ činiti još rupičastijima. Uzeti knjigu u ruke. I čitati.
Martina Raos
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
