Često čitam tuđe blogove. Prepoznam se u njima. U iskustvu, situaciji i razmišljanju. Zašto sam i sama krenula pisati…
Prva i ona najvažnija intrizicna motivacija došla je iz moje okolnosti života. Kada sam pokušala objasniti sebe i događaje riječima i ljudima koje volim i kojima vjerujem. Potaknuta jednim iskustvom koji je donio puno radosti i što kaže A1 novog oblika života, a nije mistično, ostajem razočarana jer kužim da me se ne razumije i shvaćam da to nema smisla dijeliti.
Osim jedne prijateljice koja mi je taj dan donijela bilježnicu. I danas ju imam. I rekla:”Piši”. (Hvala R. volim te)
To je bio trenutak koji je zauvijek promijenio moj život, a ona mi pomogla da u tami uma spoznam da će me jedino papir shvatiti. I tako je krenulo. Nevjerojatno oslobađajuće iskustvo koje i danas živim u slovima. Nakon toga dolazi novi dar bez ikakvog mog nastojanja. Dobijem poziv da ono što pišem kreira i virtualnu stvarnost. (Hvala M., Volim te).
Ja onako bojažljivo u sebi se upitam:” Bože moj pa ja sam to pisala u svojoj muci koju baš ni ne znam podijeliti i dio je one najbolje verzije mene, pa kud ću sad da to svi vide. “
Dogodilo se ipak. I danas sam zahvalna za taj dar. To je neprocjenjivo. Bez obzira čitali ili ne. I bez obzira broj lajkova.
Mogućnost izreći sebe i svoje iskustvo koje će možda jednom nekoga inspirirati ili mu koristiti za dobro je veliko bogatstvo koje ne dolazi iz cudljive krhkosti ljudske prirode. Nego iz želje da možeš biti što jesi bez obzira na okolinu, mišljenja, stavove, lajkove,preglede i ostale statistike koji su kao neki pokazatelj kvalitete nečega u virtuali..
Pišite ljudi. Ljekovito je. Pusa.
Generacija prošlog stoljeća, po struci diplomirani kateheta i sveučilišni specijalist za odnose s javnošću. Mama dva osnovnoškolca. Volim putovati i pisati, i veseliti se poput malog djeteta.