Svatko ima neku svoju. Ali ona koja oslobađa živi vječno. U srcima onih koji je žive ili vjeruju.
Istina je kao doktor medicine. Ne prilagođava se, nema kompromisa, radi bolne rezove kirurški precizno a moguća greška vodi u smrt. Radilo se o duši ili tijelu. Odšteta košta. Ugleda, raskoraka, odlazaka ili gubitaka. I zato imaj svoju.
Bez obzira kako će biti doživljena, preboljena, razrezana ili odlomljena. Iz ljudske ograničenosti svi imamo neku svoju. Dobra je dok ne ugrožava druge. I dok se trudiš živjeti onu koja oslobađa. Ne samo tebe. Nego i druge, s kojima se zdušno trudiš živjeti u miru.
Ili u nemiru koji ti donosi ali ipak ga razumiješ kao nešto dobro za sebe koliko god ružno zvučalo ili izgledalo. I ružno je potrebno da bi umaklo ljepoti koja sama po sebi, osim ako joj se ne diviš zbog vrijednosti koja te čini bolljim, uglavnom poziva na grešnost i razuzdanost.
Osim kistom i riječju. Obaziri se. Na tuđe istine. Jer koliko god ti se ne svidjele i ne udovoljavali tvojoj sujeti, naučit ćeš puno toga o sebi. Kakav si a kakav bi mogao/ la biti da se potrudila živjeti onu koja će ti donijeti slobodu koja nema cijenu. Ni u mjestu ni u vremenu. Ni onome sto je ljudski odredivo a ne veze ti ni za mjesto ni ništa materijalno odredivo. Isplati se. Vjeruj. Jer samo slobodna možeš letjeti kad ti ( po) drezu krila. Tada, znaj nebo ti je novi dom, koji živjeti možeš baš sada.
Generacija prošlog stoljeća, po struci diplomirani kateheta i sveučilišni specijalist za odnose s javnošću. Mama dva osnovnoškolca. Volim putovati i pisati, i veseliti se poput malog djeteta.