Ratovi su lekcije koje ponavljamo dok ne naučimo da u ratu svi gube

Nikad nisam vjerovala u slučajnosti. Sve što sam doživjela i ono za što mogu reći da sam preživjela, desilo se baš onako kako je trebalo, ma koliko da je u tom trenutku izgledalo bezizlazno, mračno i nepremostivo.

Voljela sam neke ljude i bio mi je težak rastanak od njih, ali preživjela sam.

Dešavale su mi se boleštine, nesreće, podbačaji i razočaranja, ali i njih sam preživjela.

Neke lekcije bile su bolne, ali vidim ih sada kao ono što su zaista bile – potreba.

Trebalo mi je da ih doživim, da ih proživim i preživim da bih postala žena koja sam sada. A trebalo mi je i nešto sakupljenih godina da bih sve to gledala samo kao lekcije, ne kao nešto što me sabotiralo. Ili kako ono ljudi vole reći “zadesilo.”

Nije me zadesilo, doživjela sam to jer sam željela postati osoba koja sam. Ne bih to postala da mi je u svemu teklo med i mlijeko.

Naučila sam rastanke gledati samo kao iskustva, naučila sam ljude gledati kao slučajne suputnike na nekom dijelu naših životnih staza i naučila sam da ništa nije toliko dramatično kao što isprva izgleda. Ako govorimo o uobičajenim životnim okolnostima. Ali rat, nije takva okolnost.

Ljudi koji na rat gledaju pravocrtno

Ponekad se zbog toga opravdano začudim koliko pravocrtno, bez dubine i širine ljudi gledaju svijet, pojave i druge ljude, koliko lako osuđuju dok smatraju da su ispravni u svojim sudovima i koliko banaliziraju tuđa iskustva i tuđu bol s jedne, a brane ljudsku glupost i manjak empatije s druge strane.

Moraš doživjeti gubitak da bi ga razumio. Moraš doživjeti krah da bi mogao reći kako to nije kraj svijeta i kako iz pepela mogu izrasti još bolje stvari, moraš biti bez posla da bi razumio besparicu i moraš iz ničega izgraditi posao, ime i život za sebe da bi mogao razumjeti što zaista znači stvoriti nešto.

Kad to prođeš, kad iz kraha i neimaštine izgradiš posao, obitelj, život ali prvenstveno sebe, usprkos okolnosti koje te šibaju, onda znaš da gubitak postaje mogućnost da kreneš s nečim boljim. Ali to je svjetonazor, ili ga usvojiš ili te život iznova šamara dok te ne izgradi ili ne slomi.

Život nakon izgubljenog života

Izbjeglice iz Ukrajine nemaju sada drugo no mogućnost da grade svoj život ispočetka, u svijetu koji ih je prigrlio ali je i dalje stran. I to ako su među “sretnicima” koji su uspjeli izvući živu glavu.

Oni su poput Feniksa, izronili sa zgarišta vlastitih života i u apsolutno svemu mogu jedino iznova. Je li im lako? Naravno da nije, ali slušajući njihove riječi, gledajući ih, vidim odlučnost kakvu nemaju ljudi koji žive slobodni, s krovom iznad glave i svojom djecom sigurnom između zidova tih istih domova. Oni sada samo govore o poskupljenjima i besparici. Ironično, zar ne?

Mnogi će reći da sam bahata u svojim stavovima, ali je li to bahatost ili je to realnost? Ne banaliziram našu situaciju, ne banaliziram kaos u kojem se svi nalazimo i svi ga osjećamo, ali pokušavam dočarati da i od tih naših problema postoje mnogo teži i mnogo gori. A njih se uporno banalizira, jer uporno je taj “rat još samo jedan rat” i uporno je ljudima “negdje drugdje”. Ali nije, tu je. Posljedice ćemo osjetiti svi. Ali mi ćemo ipak lakše, jer imamo svoje domove i imamo svoje obitelji i imamo svoje živote i dalje, ma kakvi oni bili. Razumijete li?

Oni nemaju. Ne više.

Ti siroti ljudi su upravo na jednom zahtjevnom putu. Nemaju ništa, a trebaju i žele izgraditi sebi neki novi, sretniji i bolji život, pod nekim nebom gdje ne kruže avioni.

A taj put do samoostvarenja je vijugava, blatnjava, trnjem, kamenjem i grabama ispunjena cesta na kojoj zapravo imate samo sebe i snagu volje da iz svake te zapreke izrastete jači i uporniji, neupitno bolji. Put do samoostvarenja je naša ultimativna lekcija. Ako je svladamo, naučeno primjenjujemo u svim sferama života. I onda izvana sve izgleda lako… nekim drugim ljudima.

Banaliziranje tuđe boli i površnost

Tako već kruže glasine da će ljudi izbjegli iz ratom razorene Ukrajine sada “bolje proći” i “pobrati vrhnje.” Ne znam kakvo to vrhnje bere itko tko je upravo ostao bez doma, života, uspomena, snova i jedva izvukao živu glavu?

Ljudi su puni pretpostavki jer sve gledaju bez dubine, bez širine i mnogi bez zrnca empatije. Kao da su lišeni svake ljudskosti. Sve im je prosta računica.

I moj život izvana izgleda lijepo. Izgleda kao lijepa, ružičasta bajka u kojoj sam ja princeza na tronu uspješnog života.

Kada me pogledaju, ljudi vide mladu, ostvarenu ženu. Vide moje knjige i kolumne, vide krajnji rezultat. Ne vide mene. Jer im nisam osoba, ja sam im ideja. Ideja, pretpostavka. Ponekad i show. Netko nad čijim slikama uzdišu i nad čijim se tekstovima propitkuju, ali to je sve, ne doživljavaju me kao osobu od krvi i mesa, suza, bolova, podbačaja, smijeha, kože i kosti.

Ne vide neprospavane noći, ne vide krive poteze i lekcije koje su me koštale i novaca i živaca. Sve izgleda “pink”, ako nemaš dovoljno petlje zagrebati ispod površine. A to je tek jedan, banalni primjer.

Većina ljudi tako živi, na površini.

Nesvrstani

Stoga i ovaj rat o kojem brujimo već danima mnogi gledaju površinski. jer ih ne dotiče, jer se “dešava tamo nekim drugim ljudima”. Pa mi onda pišu da je to rat globalista, kao da ta činjenica umanjuje žrtve s jedne i s druge strane. Kao da rat ovdje na Balkanu nije također bio rat globalista i ratnih profitera. Kao da je rat igdje nešto više od smrti jednih i profita drugih? Ali to ne umanjuje činjenicu da je 21. vijek i da moramo znati drugačije!

Pa mi onda usporede gubitak djeteta s brisanjem selfija i gašenjem Instagram profila ruskih influencerica, kao da bi to dvoje ikada moglo biti jednako i uzrokovati istu bol. I kao da ta drama i uporno plakanje zbog obrisanih profila, ma koliko im teško padalo i ma koliko neupitno razumijem i suosjećam s gubitkom posla i tugom zbog izgubljenog rada i truda, mogu ikada biti bolniji i teži od gubitka osobe, života, djeteta…

Ali ljudi banaliziraju smrt a glorificiraju potpuno krive stvari. I još pri tom moraliziraju. Jer žive na površini. I pokušavaju se “ne svrstati na strane”, dok nadobudno pišu traktate u komentare i prosipaju žuč, ali iz udobnosti svojih fotelja i svojih toplih domova iznad kojih ne lete avioni s bombama.

Lako je tako biti “nesvrstan.”

Ali to nije to, to je samo zatvaranje očiju i guranje pod tepih i pomaganje tim istim globalistima koje se tako revno proziva, da i dalje vode politiku kakvu vode.

Nisi ti po strani ako stojiš po strani, ti si u žiži zapravo jer tvoja suzdržanost utječe na svijet u kojem živimo. Svijet u kojem milijuni pojedinaca govore kako su oni premali i nevažni da promjene nešto, ne shvaćajući da se masa sastoji od pojedinaca i da svijet ne mijenjaju “tamo neki drugi ljudi”, već ga mijenjamo i oblikujemo svi mi svojim mišljenjem i eto svojim “mudrim” stajanjem po strani.

Politika je kurva, zbog nje uvijek netko gine

Reći će mi opet neka naivna mladost kako ne razumijem politiku, kako nemam pojma tko je zapravo agresor i gdje, a ja ću uzdahnuti.

Ne zna mladost da smo žrtve tog rata svi mi, već sada. Da nam nakon korona krize dolazi nova, ratna, da će faliti hrane i resursa, da će cijene otići nebu pod oblak i da zapravo ne postoje strane, da smo svi mi samo ljudi, neovisno o tome tko je koje narodnosti. I da smo na istoj strani. Barem bi trebali biti.

Ne zna mladost da rat znači smrt na obje strane. Da to znači hiljade uplakanih majki, koje više nikad neće zagrliti svoje dijete.

Ne zna mladost i ne razumije. Ali lako za mladost, naučit će… možda. Stariji i “mudriji” ispadaju naivni pijuni u igri u kojoj smo gubitnici svi, samo svoje gubitke drugačije doživljavamo, samo neki gubici manje bole. Neki se prežive, pa postaju lekcije. One koje nas izgrade i oblikuju i nešto nauče.

A neki… su trajni. Kao što ovdje već 30 godina svjedočimo o ranama koje još uvijek nisu zacijelile, o dvije strane koje se nakon 3 desetljeća i dalje ne razumiju, ali nekako naoko koegzistiraju jedna uz drugu, jer eto moraju. Uz bljeskove mladosti koja se zaljubljuje i gradi neki drugi svijet. Ali s teretom prošlosti na leđima, koja i dalje vrti smjerove naše Balkanske kulture.

I to je ono što je za plakati. A ništa iz tog svega nismo naučili.

I dalje jednako ne razumijemo. I dalje si tražimo i brojimo razlike. I dalje bi samo jedna iskra bila dovoljna pa da krenemo jedni na druge.

A to ne rade globalisti. Tako dišemo mi, mali “nesvrstani”, obični ljudi.

Nenaučene lekcije

Ali preživjet ćemo, možda nešto i naučimo, možda čak postanemo bolji. Ali neki neće. U tome je stvar.

I ne, nisam zbog toga rusofil kao što je danas u novoj kolumni za Aboutmen, pisao kolega Butković. Samo sam osoba koja grebe ispod površine, a tamo u dubini postoji istina. U njoj teče mnogo krvi. I jedan do drugog leže mladići. Ne znam koje su nacionalnosti, ali obojice više nema. Okruženi su porušenim zgradama, izgubljenim životima, jekom nekog davnog smijeha, neke iseljene djece koja u stranom svijetu postaju odrasli ljudi, a u svojoj srži i svojim kostima nose slike razrušenih domova i ukaljanih uspomena.

Njih ne zanima tko je kriv. Oni su to samo proživjeli i preživjeli. Kao što smo i mi proživjeli i preživjeli ali i dalje imamo Vukovar i Srebrenicu i milijun problema, tuga i jadova iako je prošlo 30 godina od rata.

Proživjeli, preživjeli o tome napisali stotine knjiga, snimili stotine filmova, a ništa naučili. Ni mi, ni svijet.

I zato ponavljamo lekciju. A ja se pitam, dokle ćemo?