Jučer popodne muž mi je poslao fotografiju starog željezničkog tunela, okruženog zelenim lukovima, gdje se isprepleo gustiš od grmlja i drveća. I tako tri kilometra u dužinu.
Tunel ljubavi!
Smatra se, jednim od najromantičnijih mjesta na svijetu, a prema legendi, parovima koji prođu kroz njega, držeći se za ruke, ispune se sve želje.
Izgleda stvarno magično. Pozitivno. I zove…
Samo…
U Ukrajini je.
Sada je kasno za otići!
Napisala sam kratko.
Možda kad sve završi.
Odgovorio je.
Bila sam nekako prazna. Osjećala sam samo mučninu.
Ne zato što nikada neću vidjeti taj tunel. Jer vjerojatno nikada i bez rata ne bih.
Mučno mi je, kad pomislim da u današnje vrijeme, negdje zavijaju sirene i padaju bombe. Mučno mi je, jer nekako naivno mislim da smo evoluirali. Narasli. Uzdigli se iznad toga.
A nismo.
Mučno mi je i od “pa što” komentara;
Pa što; puca se i u Siriji.
Pa što; ginu djeca i u Palestini.
Pa što; Zelenskij je američka marioneta.
Pa što; sami su birali da budu topovsko meso zapada, u borbi protiv Putina.
Pa što; pucalo se i kod nas. Nitko nam nije pomagao.
Mučno mi je, jer ništa od toga ne pravda nasilje, ubojstva, progone.
Imala sam 13 kad je rat počeo. Sjećam se i granata i gorućih zgrada, automobila i uzbuna i eksplozija. Sjećam se i kako su pucali na nas, svaki put kad bi nam cisternama dovezli vodu, a dok smo s kantama stajali u redovima. Sjećam se mjeseci bez struje i na plijesan smrdljivog skloništa. Sjećam se malog, crnog kvadratnog zvučnika, bratovog walkman-a, zbog hvatanja signala privezanog na vrata skloništa. Sjećam se kronike dana u 22. I jezivog muka dok je trajala.
Mučno mi je, kad se samo sjetim i ne želim to nikome. Ni Palestincu, ni Sirijcu, ni Rusu, ni Ukrajincu.
Mučno mi je, od “to su mainstream mediji”, laži i zapadna propaganda.
Mučno mi je, od “to je underground “NATO je kriv za sve” propaganda.
Što ako huškaju, ako na tebi, meni, svima nama zarađuju i jedni i drugi? Gdje je onda laž, a gdje istina?
Mučno mi je, jer misliš da su jedino tvoji pravi, a svi koji ne misle k’o ti “krivi”.
Poništava li to žrtve, ruševine, palež?
Opravdava li ikoga?
Ili smo samo postali do krajnosti bešćutni?
Ništa i nitko ne daje pravo ni zapadu, ni istoku, ni prvoj, ni drugoj, ni trećoj strani; na zločine.
Nasilje se ne pravda drugim nasiljem.
Nepravda se ne pravda drugom nepravdom.
Rat se ne pravda drugim ratom.
Mučno mi je, od psihologije mase. Od bezglavog krda. Od nedostatka empatije.
Mučno mi je, najviše od toga što ništa nije sveto. Što je sve pa i rat postalo jeftina zabava.
