Posljednjih dana napisala sam nekoliko tekstova o hrvatskoj reprezentaciji. O suđenju. O ispadanju. O navijačima. O razočaranju. O tome kako mi je teško gledati da ljudi jedva čekaju trenutak u kojem će pljunuti po onome što su do jučer slavili.
Ali ovo nije kolumna o nogometu. Ovo je kolumna o tome što smo postali jedni prema drugima.
Nisam očekivala da će najveća tema postati nešto sasvim drugo.
Ne nogomet.
Nego ljudi.
Jer, čim napišeš da voliš reprezentaciju, odjednom te netko tko te nikada nije vidio počne uvjeravati da glumiš, da loviš lajkove, da si se “sad našla pametovati”. Kao da je moguće u nekoliko komentara saznati nečiji život.
Nitko ne pita pratiš li nogomet deset, dvadeset ili trideset godina.
Nitko ne pita koliko si utakmica odgledao, koliko si tekstova napisao ili koliko si puta plakao zbog poraza i veselio se pobjedama.
Ne.
Danas je dovoljno da te prvi put vide i već su uvjereni da znaju sve o tebi.
Problem nije nogomet. Problem smo mi.
To nije problem nogometa.
To je problem društva.
Živimo u vremenu u kojem ljudi više ne pokušavaju upoznati osobu prije nego što je osude. Dovoljna je jedna objava i već te stave u ladicu.
Voliš reprezentaciju?
Onda si sigurno ovo.
Spomeneš domoljublje?
Onda si sigurno ono.
Kao da između dvije krajnosti više ne postoji prostor u kojem ljudi jednostavno vole svoju zemlju, svoju reprezentaciju ili sport bez potrebe da ih se politički, ideološki ili bilo kako drugačije etiketira.
U posljednjih nekoliko dana pročitala sam svašta. Da pišem zbog lajkova. Da glumim navijačicu. Da sam “sad odjednom” glasna. A istina je vrlo jednostavna – mnogi od onih koji su to napisali ne znaju ništa o meni. Ne znaju da pišem od djetinjstva. Ne znaju da iza mene stoje godine rada, knjige, tisuće tekstova i kolumni. Ne znaju ni da nogomet pratim godinama.
Ali su svejedno zaključili da znaju tko sam.
Zašto više ne vjerujemo u iskrene emocije?
Najviše me žalosti što smo izgubili sposobnost da jedni drugima priznamo iskrenost.
Ako netko kaže da mu je teško zbog ispadanja reprezentacije, zašto je prva reakcija ismijavanje?
Zašto odmah pretpostavljamo da glumi?
Zašto je postalo toliko teško povjerovati da netko nešto jednostavno voli?
Možda je najveći poraz hrvatskog društva upravo to što više ne vjerujemo ni u tuđe emocije.
Sve mora imati skrivenu namjeru.
Sve mora biti marketing.
Sve mora biti predstava.
A možda je čovjek samo iskren.
Možda je cijeli život pratio reprezentaciju.
Možda ga boli poraz.
Možda ga boli i ono što vidi nakon poraza – koliko lako jedni druge vrijeđamo, dijelimo i omalovažavamo.
Društvene mreže nisu sudnica
Nije problem što se ne slažemo.
Problem je što smo počeli misliti da svatko tko misli drugačije od nas zaslužuje prijezir.
Ne moramo dijeliti ista uvjerenja da bismo jedni drugima priznali pravo na emociju. Ne moramo navijati za isti klub, imati iste političke stavove ili jednako gledati na svijet.
Ali bismo barem mogli prestati jedni drugima izmišljati motive.
Ne poznaješ me zato što si pročitao jednu moju objavu.
Ne znaš moj život.
Ne znaš što volim, koliko dugo nešto pratim ni zašto o tome pišem.
I upravo zato možda je mudrije postaviti pitanje nego odmah donijeti presudu.
Društvene mreže dale su nam mogućnost da jednim klikom uđemo u tuđi prostor. Ali nisu nam dale pravo da u njemu gazimo sve pred sobom. Svaki profil, svaka stranica i svaki portal godinama su građeni. I baš kao što u nečiji dom ne ulazimo vrijeđajući domaćina, ne bismo to trebali činiti ni u virtualnom prostoru.
Ljubav se dokazuje i u porazu
Ja ću i dalje navijati za Hrvatsku.
I kad pobjeđuje.
I kad gubi.
I kad je svi slave.
I kad je svi napadaju.
Jer ljubav prema nečemu ne dokazuje se samo u trenucima uspjeha, nego još više u trenucima razočaranja.
A možda bismo upravo od reprezentacije mogli ponovno naučiti ono što smo kao društvo gotovo zaboravili – da možemo biti različiti, a ipak navijati za isti dres.
I možda je krajnje vrijeme da, prije nego što nekoga proglasimo lažnjakom, glumcem ili lovcem na lajkove, zastanemo i zapitamo se jedno jednostavno pitanje:
Što ako je ta osoba samo iskrena?
Kako biti žena sa stavom, prepoznati toksične obrasce ponašanja, vlastite nesigurnosti i izgraditi zdrave temelje vlastite ličnosti, opisala sam u svojim knjigama – Duologiji Beskraj: Tama i Svjetlo. Ove knjige i milijuni savjeta u njima pisanih iz osobnog iskustva, dat će ti odgovore na pitanja kako više nikad ne završiti u nekoj ljubavnoj zavrzlami.
Prijave za individualni coaching na temu odnosa putem maila [email protected] a detalji o coachingu, temama i cijenama putem weba marijaklasicek.com
Prethodne kolumne…
Ne čekaš njegovu poruku. Čekaš potvrdu da si dovoljno važna
Nisi zbunjena, on te zbunjuje: Kako prepoznati toksičan odnos bez obaveza
Nisi umorna od ljubavi. Umorna si od pokušavanja
Ne moraš zaslužiti ljubav: Zašto žene biraju pogrešne odnose (i kako to promijeniti)
Poduzetnica, autorica i osnivačica portala Amazonke.
Pišem o odnosima, identitetu i onome što žene rijetko izgovaraju naglas.Gradim prostor za žene koje su prestale čekati dopuštenje.
Radim s onima koje žele više – u životu i ljubavi. I koje žele najbolje, sebi.
Detalji i upiti: marijaklasicek.com