Jeste li ikada razmišljali, da svaki put kada u ovom surovom životu doživite poraz, budete odbijeni, ignorirani i odbačeni, oživljavaju se sve one rane i traume iz djetinjstva? Svaki put kada vas voljena osoba ignorira i prevari, bolno u duši zaboli ona slika kad ste sjedili u parku, s plišanim medvjedićem. Sami, dok su se sva djeca igrala i družila.
Svaki put kad se posvađate s voljenom osobom, osvijeste se one kritike vaših roditelja koji su stoput ponovili „da si barem kao Marko, zašto se nisi trudila kao Petra i dobila peticu umjesto trojke?“ Kada doživimo neuspjeh u poslu i iznova se trudimo sjetimo se onih učitelja koji nisu bili oduševljeni našim zalaganjem.
Djevojke se jedu pred ogledalom i važu svaku manu jer se prisjećaju kako su ih dečki u pubertetu zadirkivali zbog zaobljenog ili dječačkog tijela – rezultat je isti, grubi podsmije s prezirom koji ranjava samu suštinu vašeg bića.
Nije svejedno
Svi udarci i galama od roditelja, sve potisnuto duboko ostavlja tragove na nama i ako ne iscijele, mi tu bol prenosimo na druge. Živimo u strahu i strepnji i ostane onaj vječni kompleks koji nikada ne prolazi, ma koliko god se trudili nikad nećemo biti dovoljno dobri za ovaj svijet.
Pričaju nam o lijepom djetinjstvu, a kvare ga strogim pravilima, zanemarivanju, zlostavljanju, i fizičkom i emotivnom. Kako, molim vas, da budemo normalni i staloženi, ako su nam djeca gurala glavu u WC školjku? Možemo li zamjeriti i imamo li pravo zamjeriti tom dečku, ako u svom životu nikome ne daruje povjerenje, ako se zatvori u sebe i svoj svijet knjiga i traganja za znanjem.
Imamo li mu pravo prigovoriti, ako je cijelo vrijemo bio neželjen, odbačen i izrugivan, upravo od onih koji su ga trebali najviše voljeti, ali nisu.
Možemo li zamjeriti onoj djevojčici koja je umjesto lutke, držala iglu kojom je njena majka brizgala heroin u vene? Mi ćemo je okriviti ako u budućnosti ne bude dobra majka, završi s nasilnikom i postane raspuštenica.
Zapravo, ona je usamljena mala djevojčica koja se samo želi igrati sa svojim lutkama i brati cvijeće pored predivnog vodopada. Umjesto toga, vidjela je horore ovisnosti i žive smrti. Razmislimo malo o ovome, ove se događa u kući pored vaše, u vašoj rodbini, možda i vama samima. Ali vi uporno inzistirate na moralnosti i osudama drugih jer se stidite svojih neiscijeljenih rana.
I ti, koja sudiš žrtvu femicida i sama znaš, da je i tebi neugodno bilo dok te nastavnik fizike stalno tjerao da pišeš formule jer si imala veliku stražnjicu. Ili kada bi ti ujak stavljao ruku ispod suknje jer te želio maziti. Surovo, zar ne? Bojite se ISTINE?
Razbijena vilica i ugašeno svjetlo
Kako zamjeriti predivnom dečku koji unatoč tome što ga je otac udario drvetom i razbio donju vilicu, više ne vjeruje nikome? Kako mu zamjeriti kada su mu roditelji branili da drži upaljeno svijetlo dok je on dnevno pročitao više od 800 stranica i tragao za novim znanjima?
Kako mu zamjeriti, kada su, nedavno, ljubomorni i moćni ljudi, tek tako izbrisali sav njegov intelektualni rad jer su željeli uništiti njegov potencijal i volju na napretkom u duhovnom, emotivnom i intelektualnom smislu. Njega su zlostavljali, dok je on prema drugima pružao dobrotu, nježnost, ljubaznost i komunikaciju. Nemamo pravo da mu zamjerimo, ako se na trenutke distancira i zapravo se trebamo diviti tolikoj snazi života i suočavanja s boli i traumom.
Kada padnu maske
Naše traume su naši organi, naša krv, naše srce i naša duša. Ako ih potisnemo, kad tada će izrasti čirevi, tumori, ciste ili mentalna oboljenja. Zbog njih smo marginalizirani, stigmatizirani i ranjeni.
Svijet neće oprostiti tugu i potištenost, rugat će se ranjivosti a zavidjet će možda na uspješnoj glumi ili istreniranom tijelu. I da, svi mi u ormaru imamo spektar maski koje stavljamo za različite prilike. Poput visokog plemstva koje se sprema za bol.
Na lice stavljamo emocije nedodirljivosti, samouvjerenosti, elegancije, dostojanstva. Dok se iznutra kidamo i reagiramo kada se bol oslobodi, kada nas netko udari gdje najviše boli. A to može biti dobra ili loša reakcija. Zavisi koliko je toga ostalo u nama, od našeg krvavog i prokockanog djetinjstva? Od izgubljene mladosti i brojnih ratova koje vodimo u svoja četiri zida, s obitelji ili sami sa sobom.
rođena u Tomislavgradu, u Bosni i Hercegovini 28. 11. 1990 godine.
2015 sam završila studij novinarstva i odnosa s javnošću na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Doktorantica na PDS doktorskom studiju Jezici i kulture u kontaktu, Informacijske i komunikacijske znanosti, smjer OSJ.
Autorica i koautorica nekoliko znanstvenih i istraživačkih radova. Radno iskustvo rad na dvije lokalne radiopostaje, lokalne portale. Od 2020 sam novinarka i autorica članaka i tekstova o feminizmu, rodnoj ravnopravnosti i rodno zasnovanom nasilju.
U slobodno vrijeme čitam, pišem, provodim u prirodi i usavršavam svoje kvalifikacije i sposobnosti.
