Cijelu noć proveo sam pored nje. Ne znam zašto. Nisam dužan to da radim. Mirno je spavala sve vrijeme, 14 sati, kao da nije htjela da se budi. Kao da nešto čeka. I čekala je. Majka je spavala u stolici pored kreveta. Izašla je samo jednom, oko 4 ujutru, do kafeterije i na brzinu popila kafu. Vratila se odmah i sjela pored nje.
“Izdrži ljubavi, samo ovo izdrži. Nemoj da mi odeš. Ne znam kako ću bez tebe ako mi sad odeš. Znam da si jaka. Ti si najjača djevojčica koju znam. Kad ozdraviš, ići ćemo na sladoled, i u park. Ići ćeš u školu. Kupiću ti ono biciklo koje smo vidjeli u izlogu. Tata će te naučiti da voziš bez pomoćnih točkića. Kao velika, znaš? Ti i jesi velika. Tako si pametna. Molim te, samo ovo izdrži, nemoj da mi odeš…” – pričala je njoj, sebi, ne znam ni ja više. Meni? Zvučalo mi je kao da zna da je čujem, pa mi nabija neku krivicu.
Negdje oko 6 ujutru nakratko se probudila. Bila je žedna i tražila je vode. Majka joj je dala da pije i odmah je zaspala. Nedugo nakon toga zaspala je i majka. Oko 12 popodne došao je i otac. Izašli su do kafeterije i popili kafu. Nisam išao za njima. Nisam htio da slušam tu priču.
Ostao sam sa njom. Nešto me vuklo k njoj i nisam mogao nigdje da odem. Razmišljao sam o tome kako ljudsko biće toliko drugačije izgleda kad spava. I da je najbolja osoba na svijetu, i da je okorjeli ubica, ljudi kada spavaju izgledaju tako nevino. Ona je bila takva i kada je budna. Savršeno jedno malo biće čistoga srca.
“Mama, moram da idem…” – samo sam to uspio čuti i svi aparati oko nje na koje je bila priključena su poludjeli. Nisam mogao da se snađem od buke i pištanja, a doktor je već bio u sobi. Za njim je utrčala medicinska sestra, a možda nakon minut i majka.
“Ne možete, gospođo, sada biti ovdje, molim vas…” – pokušavali su da je izguraju. Žena se borila, ali je odustala na kraju i izašla u hodnik sa mužem. Ne znam šta su joj doktori radili, ali bili su brzi. Toliko sam bio vezan za nju da sve što je nju zaboljelo i ja sam osjetio. Stavili su joj neke aparate na prsa i udarali je strujom. To mi je izbijalo dah.
“Prestanite!!!!” – galamio sam, “to je boli!!!” – ali me niko nije čuo. Uporno su joj davali te elektrošokove, odskakala je od kreveta, nikad ružniju scenu nisam vidio u životu. Nisam mogao da dišem. “Prestanite da je mučite…” – rekao sam, skoro sam za sebe, dok sam klečao na podu pored kreveta. Više nisam imao snage ni da ustanem. Nisam mogao da prestanem da osjećam što i ona. A nikad jači bol nisam ni osjetio. Da sam mogao, sigurno bih se onesvjestio. Koliko sam bio ošamućen, nisam shvatio da su prestali.
“Vrijeme smrti 13:54…” – čuo sam da je neko rekao. “Koleginice, molim Vas, sredite ovo, moram da javim roditeljima.” – više ništa nisam čuo. Onda sam je vidio. Sva patnja i bol iz mene su nestali. Polako je ustala, kao da je spavala cijelu vječnost. Njena kosa ponovo je sijala, obrazi su bili crveni i nekako puniji, a oči razigrane. Tamni kolutovi ispod očiju su nestali. Gledala je u svoje tijelo na krevetu ali nije izgledala tužna. Čula je majčin vrisak iz hodnika i nije se ni okrenula. Okrenula se prema meni i pogledala me. Prišla je kraljevskim korakom i sa blagim osmjehom na licu. Još uvijek sam bio na koljenima, pa mi je pružila ruku.
“Ćao, ja sam Ana. Je l’ idemo?”
Kraj…
Nevena
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
