•* *
LISTOPAD
Dobili smo dozvole – počeli graditi – mnogo problema – mnogo svađe.
Angie je čudna, izbjegava me u školi, iako je napisala najbolji sastavak.
Tko bi uopće u nju sumnjao? No što se to pobogu s njom događa?
•* *
STUDENI
Uvijek sam sve ja kriv. Nevjerojatno. Nisam građevinac, vampir sam. Ide mi ova ljudskost na živce. Angie se razboljela, ne želi posjete, samo Lena smije k njoj.
Lud sam, onako vampirski lud…
Nestalo dvoje klinaca. Čudno? „Ma neeee.“
(nitko ne vidi dok okrećem očima).
•* *
PROSINAC
Božić – snijeg – jebeni radovi. Jingle bells juhuu.
Ma koja budala je vidjela vješati imelu oko još nedovršene kuće na -25?
Angie je bolje ali još nikog ne želi vidjeti.
Mononukleoza? Ma malo sutra….
Nestao još jedan klinac iz doline. Oglasio sam uzbunu,
nitko me ne doživljava.
„Nisam znao da ti treba tjelesni čuvar?“ – zagrmio sam na nju nakon što je tjednima nisam vidio, a ona se stisla iza Lene. Sofie je virkala ispod moje ruke i pokušavala se nekako progurati. Onaj glupi snijeg opet je počeo padati a ja sam i dalje bio bijesan na cijeli svijet. Sva mi se ona vampirska staloženost koju sam stoljećima skupljao tijekom posljednjih mjeseci potpuno istopila. U sve ovo vrijeme svega sam tri – četiri puta otišao u lov. Ne znam od čega sam „živio“ i za što sam uopće više „živio“? Bez Nje svijet je bio isprazan. Noću bih letio do njenog balkona ali Lena bi me brzo otjerala. Na kraju sam morao Angie preko telefona obećati da neću dolaziti dok ona ne „ozdravi“.
Kad bi se u sumrak okupili na onoj šumskoj čistini, svi bi nešto potajno brujili, u šiframa, šiframa kojima nisam mogao odgonetnuti značenje. Čitao sam im misli ali nisu mi imale nikakvog smisla. Ludio sam. Na koncu sam odustao od noćnih sastanaka i sve te sate samoće provodio u hotelskoj sobi ispravljajući testove i zadaće učenika.
Troje je klinaca nestalo u proteklih mjesec dana. Bez ikakvog traga. A diljem doline pod zimskim su snijegom nicali grmovi šipka. Usred zime!! I nikome to nije bilo sumnjivo!!
Očito sam samo ja gubio razum? Sofie mi je milijun puta proteklih dana rekla da ‘olabavim’. Zar nitko od njih nije znao da šipak niče samo kad se u kraju pojavi krvoločan vampir? I to vrlo, vrlo star vampir? Jedan od onih kojeg ni vojska lovaca na krvopije ne može samo tako zaustaviti? Osjećao sam čudnu prisutnost i znao sam da je i drugi osjećaju. Stvoru poput mene ovakve stvari nisu nikako promicale. Počeo sam noću obilaziti šume, letio sam kilometrima u svim smjerovima, tražeći tragove, miris ali ništa nisam nalazio, samo izdanke divljeg šipka, posvuda između grudica snijega.
Bio je to netko tko je dobro znao sakriti svoj miris, tko je tako vješto pokupio svoje žrtve da su za njima sve vojske zemaljske mogle tragati i nikada ih ne pronaći… osim ako, taj netko nije stvarao svoj mali koven. Osim ako…
I tad mi je sinulo, taj netko je ovdje s nekim osobitim zadatkom. Bio sam rastrgan između brojnih ispita pred kraj polugodišta, gradnje kuće koja je napredovala munjevitom brzinom i falila joj je na koncu konca samo fasada i ‘šminka’ kako je to znala govoriti S. i.. traganja za tom nemani. O Angie sam se trudio što manje razmišljati, zatrpao sam se poslovima i proučavanjem čudnih nestanaka. Razgovarao s njihovim roditeljima, nudeći financijsku pomoć kako bi nastavili potragu za svojom djecom… sve samo da ne poludim od razmišljanja. Nedostajala mi je toliko da sam mislio kako ću poludjeti do kraja.
A sad je stajala preda mnom i skrivala se. Nije mi to imalo smisla.
„Reci nešto… molim te…“ – preklinjao sam je, ali ona se samo stiskala iza Leninih leđa.
„Dobro, ako je tako, ja odlazim. Kakvog smisla sve ovo ima ako ti više ni ne razgovaraš sa mnom?“ – zaključio sam povrijeđen, ojađen i slomljen. Okrenuo sam se i izjurio na mećavu koja je zapuhivala ovu nesretnu Badnju noć.
U zraku se osjećao miris cimeta i znao sam da me Volkovski prati. Nisam želio razgovarati. Vinuo sam se u zrak i pustio da me snažan, olujni vjetar baca vamo tamo u zraku. Na koncu sam se izdigao iznad olujnih oblaka i zabezeknuto promatrao mjesec. Bio je krvav. Krvav! Osjetio sam Volkovskog iza sebe. Zaustavio se na pedalj od mene i izbezumljeno gledao prema mjesecu.
„Znaš što to znači?“ – upitao me.
Naravno da sam znao. Znao sam tko je to harao dolinom. I znao sam zašto se Angie od mene skriva. Okrenuo sam se lako, poput perca u zraku i poletio nazad prema kući, primjećujući puno dvorište automobila. Sofie je pozvala toliko ljudi na proslavu useljenja da sam se pitao, kamo ćemo ih sve uopće smjestiti. Jurio sam, brži od zraka. Sletio sam na terasu sa stražnje strane kuće i u hipu se u nju uvukao. Zatvorio sam oči i osjetio Angin miris. Bila je u kuhinji. Lena je naravno bila s njom. Sjurio sam se niz stubište, zanemarujući goste i njihove pozdrave i jurnuo put kuhinje.
„Nemoj Anthony.“ – ispriječio mi se Mark na putu.
Odgurnuo sam ga tako da je odletio na drugi kraj prostorije i tresnuo o zid. Lom cigala iza njega prestravio je sve prisutne. Čuo sam kako Sofie brzinski izmišlja neku glupu ispriku i juri za nama.
„Što to kvragu radite? Kuća je puna ljudi?“ – čuo sam je kako urliče u hodniku no ja sam već bio u kuhinji, već sam sklapao oči i mislima odmicao Lenu od Angie. Pokušala se obraniti ali znao sam da to neće moći. Ostala je stajati preda mnom, blijeda, nezaštićena, prestravljena, očiju tamnih, ispijenih i umornih…
Bila je vampirica.
Stajao sam tako, hladan poput sante leda. Šokiran i razjaren.
„Zašto mi nitko nije rekao?“ – režao sam na njih. U hipu svi su se sjatili oko mene.
„Privremeno je.“ – prošaptala je Angie.
„Neću ostati ovakva.“
„Zašto si mi tajila?“ – brusio sam se na nju ljut, iz grudiju dopiralo mi je vučje režanje. Noćas sam ponovno postao zvijer. Znao sam tko je to učinio, znao sam koga moram potražiti, znao sam da postoji samo jedan vampir, dovoljno moćan da se čak ni Angie od njega ne može braniti. Znao sam zašto se dolazio hraniti njenom krvlju i nisam ga bio spreman pustiti da sa svojom odurnom igrom nastavi i dalje.
„Trebala si mi reći!!! Ja sam tvoj Zaštitnik!!! Ovdje sam zbog tebe!!!!!!!“ – derao sam se tako da su se sva stakla na kući tresla.
„Kako ću te štititi ako me tjeraš od sebe? Zar si mislila da sam glup? Da neću shvatiti?“
„Dobio je po što je došao. Više se neće vraćati.“ – zagrcnula je Lena.
„Ti mi se miči s očiju!“ – zarežao sam.
Okrenuo sam se i projurio hodnikom istrčavši u olujnu noć. Damien će noćas pasti. Ovo su njegovi zadnji trenuci.
„Ne budi lud!“ – urlao je Volkovski za mnom.
„Nećeš to moći sam, zar ne znaš s kim imaš posla????“ – dobacivao je Mark i čuo sam da se vinuo u oluju za mnom.
„Anthony stani. Molim te stani. Zbog ovoga smo šutjeli.“ – preklinjala me Lena.
„Ne možeš ga uništiti. On je prvi. On je naš praotac. Nijedan vampir mu nikada nije mogao parirati, a svatko tko je pokušao netragom je nestao. Ne smiješ gubiti snagu. Ovo će proći. On će noćas otići. Angie će biti dobro. Bit će opet čovjek za nekoliko dana…“ – vikao je Gustav.
A ja sam sve to znao, samo znao sam i ono što oni nisu. Damien je bio vampir koji je stvorio mene. Nastao sam od njegove krvi i njegovih očnjaka. I znao sam da ga ja jedini mogu uništiti. Usudio se dirnuti ono meni najvrjednije. Posegnuo je za njom samo zbog toga što je voljela mene. A kad je osjetio kakva moć u njoj vlada, želio je još… kako su samo naivno mogli misliti da bi on od nje mogao odustati?
„On neće otići. Ostat će ovdje i hraniti se njenom krvlju. Kako ne vidite? Ona je idealna lovina. Svako malo njena se krv obnavlja, moć koju u sebi nosi pretvara je nazad u čovjeka. Svaki put kad se to desi on će ponovno doći. Tko zna kakvim moćima sada raspolaže jer ste ga pustili da se hrani njome! Izdajice, gubite mi se s očiju!!!“ – prourlao sam.
Svi do jednog zastali su u zraku. Prestravljeni. Gledali su me očiju raširenih i sleđenih od strave. Znao sam da se nešto sa mnom događa i da ih nešto na meni plaši ali nisam imao vremena razmišljati o tome. Čudna navala energije bubnula je kroz moje ledene vene i prasak crvene svjetlosti pojurio je u mrak.
Izvor svjetlosti bio sam ja.
Marija Klasiček

Poduzetnica, kolumnistica, glazbenica, autorica Duologije Beskraj, hit knjiga o odnosima i samorazvoju, relationship coach te pokretačica i glavna urednica portala Amazonke.com.
Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.
Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂
Detalji o mom radu i upiti za coaching na marijaklasicek.com