Ne znam jesam li u životu imala osjećaje kao sad. Mislim, i ja pišem gluposti, jer nisam imala dijete s petnaest, kao što ga sad imam. Hoću reći, javili su se totalno neki novi osjećaji. S petnaest se trudiš biti najpametniji i svakom loncu poklopac, jer što tvoji roditelji znaju, u mom slučaju mama. Šta ona zna o meni, o mom životu i onome što se meni događa.
20
S dvadeset razumiješ i shvaćaš da je prošla života, da je vrlo vjerojatno pametnija, iskusnija i pronicljivija od tebe. Pa ste si sve bolje, s njom možeš razgovarati o svemu. Trudiš se studirati, ali shvatiš da nisi baš za to, ali pokušavaš, a ujedno i uživaš u studentskom životu, dok, naravno ne odustaneš.
22
S dvadeset i dvije se zaljubiš u puno starijeg čovjeka od sebe, a ona se protivi i ne može vjerovati. pomalo se vraćaš na tvorničke postavke i u mood kao da imaš petnaest i svi su protiv tebe, a ti jadna zaljubljena, najpametnija, u oblacima, ali ne samo zaljubljenim oblacima, nego i životnim. Jer život je, kuiš, onak, totalno ružičast i svi će sve prihvatiti jer si ti to tak rekla i zamislila. Hm.. moš mislit, hajdmo dalje.
23
S dvadeset i tri misliš da je to ljubav za sva vremena.
26
S dvadeset i šest ne vjeruješ gdje ti je pamet bila. Pokušavaš izbrisati svoju glupost, zakopaš to daleko u svoju podsvijest i nadaš se da te nitko neće podsjećati, na kuiš, ljubav tvog života. Užas. Čak sad kad se trudim napisati nešto, pokušavam što brže preletiti po sjećanjima, bez previše zaustavljanja da ne osjetim ponovo stid. Iako mi je malo i smiješno, jer budimo realni gdje mi je pamet bila.
Još uvijek smo na dvadeset i šest.
Piješ, izlaziš, popiješ pola pologa za stan. Većinu vremena si mamurna, radiš, uživaš. Imaš psa, živiš sama, ali sestra je više kod tebe nego doma. Zajedno se nekako vučete kroz život, uz povremene svađe, tko će prošetati psa, staviti sušiti robu ili posložiti suđe u mašinu. Glupe rasprave, ali to je činilo naš život.
Imaš i najbolju prijateljicu koja je u istoj fazi života kao i ti. Zaljubljene u svoje „prijatelje s povlasticama“ koji su više povlastice, nego prijatelji, ali opet je život kuiš, onak ružičast. Jer sigurno će i oni biti ludi za nama, odnosno naše ideje za nas u glavi nisu bile ni blizu realnosti, ali nema veze. Malo ćemo plakati, malo ćemo jadikovati nad gorkim sudbama.
Gledat ćemo malo tarota što nam karte prognoziraju za mjesec/ godinu, malo horoskopa i malo ćemo popiti u to ime. Zapravo ponašanje i život koji imaš s osamnaest, ali sad imaš svoje novce, ipak si malo pametniji, oprezniji, pijaniji, shvatiš da nisi ništa propustila i da ti je sad bolje nego ikad.
Photo by Amos Bar-Zeev on Unsplash
27
S dvadeset i sedam shvatiš da bi se voljela i zaljubiti, nekoga s kim ćeš biti ti. Tko će te voljeti, razumjeti, bla bla i sve ono što želiš sa dvadeset i sedam. Valjalo bi napomenuti da nisam tip koji želi puno društva, sad ćemo mi ići okolo i družiti se. Bit IT par, rado viđen u društvu. Imam puno društva, ali opet imam najbolju prijateljicu koja me razumije i s njom sam mogla sve. Tako da je što se tiče kava i društva jedino ona mogla biti kod mene, spavat kod mene, boravit kod mene.
Ona i njen pas. Jer je i mom trebalo društvo. Teško je to razumjeti, jer sam inače veoma društvena osoba i mogu ljudi doći k meni kad god, ali ako te ja zovem kod sebe, znači da se sama služiš. Znaš gdje je frižider, kava i slaži. Bar je to bilo tako dok naglo nisam postala ono što sam mislila da nikad neću. Zaljubljena, opet mi je sve ružičasto. Jer kužiš, ono, ružičasti život. Ne znam jesam li postala ono što sam mrzila, nakon svih tih izlazaka i svakakvih iskustva, jesam li ja ona bezvezna zaljubljena žena?
29
S dvadeset i devet sam rodila.
I ono što sam mislila da znam, ono što sam znala, ono što bi željela znati. Više ništa ne znam.
Zovem se Nikol-Antonija Ercegović, što znači da sam povremeno Nikol, povremeno Antonija. Riba sam po horoskopu, imam 28 godina i još uvijek nisam otkrila smisao života, zašto sam na zemlji, a još manje tajne svemira. Pri tome ne mislim na znanstveni pristup otkrivanja crnih rupa, već zašto sam tu gdje jesam i kako se izvući iz ove matrice posla i života, bez da me strah obuzme i da ne mislim da će to biti propast i kraj svijeta kojeg poznajem.
Svjesna sam da je to moja komfor zona, ali barem ju pokušavam osvijestiti. Kao dio svoje borbe protiv svakodnevice, poslala sam svoj tekst na Amazonke u nadi da će mi se javiti što i jesu (hvala im na tome). Ne bih nikad rekla da će biti tako s obzirom na to da su mi zadaćnice iz osnovne škole, nakon pregleda, učiteljice bile žarko crvene od ispravka grešaka i sadržaja koji nema svoj početak, a ni kraj. Tako sam i tu završila, svoje misli sam pokušala povezati u neku cjelinu, a ljudi me više nisu mogli slušati s teorijama i raznim analizama, pa sam tako počela pisati blog, a nakon nekog vremena poslala prijavu i eto me tu.
Inače sam krojačica, srednjoškolski ekonomist, ex (neostvareni) student socijalnog rada i sad radim u računovodstvu. Što ću kad sam svestrana, ah takva sam. Neodoljiva analitičarka ( ne znanstvenica, neću to ponavljati )
P.s. jako volim životinje, imam psa Rudija (ovim putem ga pozdravljam) obožavam igrati igrice, čitati knjige, voziti se tramvajem jer tad najviše pročitam knjiga, hranu, gledati romantične filmove i serije, zapravo volim i serije s dobrom akcijom, krvi i ubojstvima. Jakopunovolimsvoj kauč.
