A šta se nisi još udala?!

Utorak. Dan koji mi je mrži i od ponedjeljka, ako je to moguće. Stalno sumoran, uvijek pretežak. Jedva dočekam pauzu za ručak i pobjegnem sama na istu, jer danas mi se ne razgovara ni s kim od kolega. Samo želim u miru jesti i popiti kafu i to je to.

office-620822_960_720

Na putu ka obližnjem restoranu sretnem prijateljicu moje porodice, osobu koja se često nađe na našim familijarnim i prijateljskim okupljanjima. Pozdravim je, nasmiješim joj se, zagrlim i ona će mi kao iz topa onim “umilnim” glasom koji svima titra po živcima: “Ah, kako si uvijek tako lijepa i sređena, kako to da si još sama?” Ja ju pogledam, neću da se raspravljam i opet uz pristojan osmijeh joj kažem da se dešava i najboljima, a ona će meni: “Pa dobro, ne možeš ni imati, nikad te nema u gradu, nikad nisi s mirom, a već ti je skoro trideset godina!”, šta god to značilo. Točno mi je došlo da se samo okrenem i odem pri tome zaboravivši da ta osoba, ta alapača, uopće postoji. Ali nisam, previše sam dobro odgojena da budem nepristojna prema starijoj osobi. Prećutala sam bilo kakav komentar, a vjerujete mi da je u moj glavi bilo svašta, od psovki pa nadalje. Uz izgovor da žurim, zaželjela sam joj ugodan ostatak dana, ali ovaj put bez osmijeha na licu i produžila dalje.

Ono što najviše mrzim na svijetu je kad neko komentira nečiji način života, posebno moj, počevši od mojih najbližih, koji to srećom i ne rade, a da ne pričam o ovim nebitnim ljudima koje ne moram nikada vidjeti, ali koji si daju za pravo komentirati moj izgled, godine, moje obrazovanje i po njima “višak” istoga (kako uopće možeš imati višak obrazovanja?!), moje bivše veze i tako u nedogled.

Da, visoko sam obrazovana i svestrana osoba. Da, opasno sam blizu tridesete. Ne živim sa svojom porodicom i neovisna sam o bilo kome. Da, iznimno sam uspješna u svom poslu. Često sam van grada, da li poslom ili privatno, nebitno. Ne smatram se nekom ljepoticom, ali znam da nisam ni ružna niti neženstvena. Ali jesam neudata sam i šta više, ne brojeći poneku usputnu vezu, single sam, već 3 godine. Pa šta???!!!

Otkako sam navršila dvadeset godina, ne prestajem slušati pitanja rodbine, porodičnih prijatelja ali i svojih prijateljica koje se tiču mog ljubavnog života. U ranim dvadesetim su me pitali zašto nemam vezu koja traje duže od 3 mjeseca. Pa sam napunila dvadeset i dvije i ostala s dečkom duže od ta tri mjeseca. Eto, zadovoljila sam njihove zahtjeve.

Neki baner

Dvije godine nakon toga ti isti ljudi su me počeli ispitivati zašto se ne udam za istoga kad već skoro živimo zajedno. Tada nisam ispunila njihove zahtjeve. Tada im nisam mogla objasniti da želim prvo da stvorim karijeru i postanem zadovoljna sobom, pa su mi izgovori bili poput onog da još nemam stabilan posao, da smo premladi i ko zna šta još. Kada sam shvatila da taj muškarac, odnosno dječak usprkos svojim godinama, ne podržava to što ja želim da se dodatno školujem, da gradim sebe u smjeru koji sam davno zacrtala i da me ne želi pratiti u otkrivanju ljepota svijeta prije nego se “smirim na jednom mjestu”. Napustila sam ga i otišla. I ne, nisam se pokajala ni sekunde.

Naravno, nakon našeg prekida su se svi raskokodakali pitajući me kako sam to mogla?

Sada, kada sam opasno blizu tridesetoj, pitanja postaju sve brutalnija, sve nepristojnija i imam sve manje živaca da pristojno odgovorim na ista. Familija, prijatelji koji su odavno stvorili svoje porodice pa i neznanci si dopuštaju da me pitaju a zašto, ja to nisam udata ili bar zaručena, zašto ja nemam neku ozbiljnu vezu, zašto sebi ne nađem muškarca, udam se, eto bar da mi napravi dijete, pa nek’ ja imam dijete, a razvesti se mogu uvijek jer imam posao i karijeru. Ta pitanja su sada postala nadasve uvredljiva. Sada ih smatram atakom na sve ono što sam postigla u životu i za šta mi nije trebao nikakav muškarac. Pri tome, nemojte misliti da sam feministica, jer nisam, ali uistinu smatram da sam mnogo postigla u životu samostalno i jedino što mi je trebalo je ljubav prema samoj sebi. Istina, prihvatila sam bezuvjetnu podršku rijetkih osoba koji stoje uz mene bez ikakvih pitanja i koje beskrajno volim, ali takvih je uistinu malo. Na sva ta pitanja sada imam potrebu da odgovorim jednako drsko i jednako brutalno jer prezirem taj vid “dobronamjernosti” kod ljudi koji sebi daju za pravo davati bilo kakav komentar o mom životu, koji sebi daju za pravo miješati se u isti i biti zlobni. To me nervira čak i kad nisu zlobni, nego ih samo zanima, jer ih ne treba zanimati I nema šta da ih zanima! Da, ja sam igrom slučaja stavila karijeru na prvo mjesto i opet pitam, pa šta?!

bride

Idalje ju gradim i jeste, trenutno je ona moj dečko, a otkrivanje svijeta mi dijete. I sretna sam! I to ne treba da ikoga drugog zanima niti da bilo ‘ko daje komentare o tome, posebno ne neke alapače na sred ulice koje su odlučile da mi to kažu, po mogućnosti, umjesto pozdrava. Ja se idalje obrazujem i moja karijera ide uzbrdnom putanjom.

Ponosna sam na sebe jer sam jedna od najposvećenijih i najuspješnijih radnika u svom odjelu.

Ljudi koji me istinski vole su također ponosni na mene i sretni zbog mene, a za sve ostale, I don’t give a damn! I uistinu se moram prestati nervirati zbog ovakvih komentara i dopuštati sebi da mi pogoršaju već užasan dan!

Managerica
.

Neki baner