Adriana Zaharijević: „U patrijarhatu svi pred nekim spuštamo glavu.“ 

Adriana Zaharijević je viša znanstvene suradnica Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu, gostujuća predavačica na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, pjesnikinja, feministkinja i prevoditeljica koja studiozno proučava uzročno-posljedične veze patrijarhalnog društva, feminističku teoriju, feminističku filozofiju i društvenu povijest. 

Objavila je tri knjige „Postajanje ženom“ (2010), „Ko je pojedinac“ (2014/2019), „Život tela Politička filozofija Džudit Batler“ (2020) koja predstavlja kritičku sintezu cjelokupnog djela jedne od najznačajnijih, ali i najkontroverznijih intelektualki našeg vremena. Priređivačica  je oko desetak zbornika, između ostalih i ‘Neko je rekao feminizam? (2007, 2008, 2009, i 2012)’ te sedamdesetak članaka koji ukrštaju oblasti političke filozofije, feminističke teorije i društvene teorije.

Utjecaj feminizma i problematika rodne neravnopravnosti

Za naš portal je podijelila svoje znanstvene spoznaje o utjecaju feminizma, problematici rodne neravnopravnosti i štetnosti patrijarhalnog ustroja. Komentirala je rast online revolucija protiv nasilja nad ženama te položaj žena u politici.

Već dugo vremena proučavate utjecaj feminizma na društvo i ostvarivanje rodne ravnopravnosti, možete li reći koja je suština vaših znanstvenih spoznaja?

Mogle bismo izdvojiti tri središnja zaključka: 1) procesi borbe za ravnopravnost su spori i neujednačeni; 2) neravnopravnost se mora sagledavati u širem kontekstu, jer je pothranjuju različiti društveni i politički faktori i procesi; 3) svest o ravnopravnosti se generacijski gradi različitim oblicima iskazivanja poverenja u sposobnost članova društva za ravnopravnost i različitim oblicima materijalne podrške da se ona i ostvari.  

Neki baner

Feminizam vs. patrijarhat

Koliko se konotacija na spomen feminizma promijenila i koliko je utjecala na ulogu žene u društvu u usporedbi s dobro uhodanim patrijarhalnim obrascima ponašanja?

Zapravo, reč je o prilično stabilnoj konstanti. Prve engleske feministkinje su označavane kao unsexed – što bi se slobodno moglo prevesti kao da su svojim ponašanjem išle mimo pola. Stereotipi i društvene ideje o ženskoj lepoti su se u poslednjih 150 godina izmenili, pa se u skladu s tim menjaju i stereotipi o feministkinjama, ali se oni uvek manje-više svode na to da ove žene ne mare za muškarce (ili, u svojoj ružnijoj varijanti, da nisu u stanju da osvoje nijednog muškarca pa im zato objavljuju rat).

Čini mi se da o tim optužbama koje svakako imaju moć da ozlede i odbiju mnoge žene od feminizma ne treba mnogo trošiti reči. Ali ako se još jednom vratimo onom engleskom unsexed, vidimo da tražiti bilo kakva prava, prostor, vreme za žene znači ići protiv svoje „prirode“: biti za sebe i za druge žene je protivprirodno, jer je „u prirodi žene“ da bude samo za muškarca, porodicu, decu.

Bar jedan vek unazad ta se pretpostavka dovodila u pitanje i tražio se način kako da se osvoje veći prostori slobode i kako da se postigne neki oblik jednakosti, kako da, drugim rečima, žena bude za ono za šta želi da bude.    

O patrijarhatu

Koliko je patrijarhat štetan za društvo?

Šteta je u tome što u patrijarhalnom sistemu ljudskih odnosa postoje unapred zadate mogućnosti. Reč mogućnost upućuje na sve aspekte našeg postojanja, od kojih mnoge ne biramo sami: kojim lutkama ćete se igrati, kako će se o vama brinuti, šta će se od vas očekivati, kakve će vam se prilike ukazivati, koliko ćete novca zarađivati, kako ćete koristiti slobodno vreme, kako ćete voditi računa o svojoj dobrobiti i zdravlju, kako ćete reagovati na nasilje.

Kada su mogućnosti ograničene, ljudski potencijali ostaju oblikovani onako kako je to društveno poželjno ili dozvoljeno. Tradicionalna uređenja sasvim su se lako uklopila u novu kapitalističku formu društva u 18. i 19. veku, a iz domaćeg iskustva znamo i da su, uprkos izrazito progresivnom zakonodavstvu, u perverznom obliku opstala i u realsocijalističkim uređenjima.

Takođe, patrijarhat nikada nije izolovan u odnosu na druge oblike hijerarhijskog uređenja društva, pa će u društvima koja su siromašna, zatvorena, razorena ratom, zadojena rasizmom, homofobijom i ksenofobijom, mogućnosti biti još skučenije. 

Adriana Zaharijević
Foto: Sara Nikolić

Ženska netrpeljivost i sindrom “Žena je ženi vuk”   

Kako objašnjavate da mnoge žene brane norme patrijarhata što se može vidjeti u nedostatku ženske solidarnosti i izražavanju osuda, pogotovo kada je riječ o rodno zasnovanom nasilju?

Da parafraziram Simone de Beauvoir, feministkinjom se ne rađa već postaje. Kad se rodimo, ulazimo u svet koji nismo same izabrale ili načinile. Društveni svet je već tu za nas. Ma kako da je okruženje u kojem činimo svoje prve korake kao mali ljudi liberalno, poruke o tome kako treba da se ponašamo, čemu da se nadamo i težimo, šta znači biti „prava žena“ ili „pravi muškarac“, dolaze do nas na razne načine mnogo pre nego što ćemo i pomisliti da možemo da odlučujemo kako da se prema tome postavimo.

Ako bismo mogle zamisliti da je jedan od imperativa odrastanja u patrijarhalnom sistemu da budemo „prave žene“, da nikako ne odstupimo od svog pola, onda je taj imperativ veoma teško i nelagodno preispitivati, a još mu je teže suprotstaviti se.

Ono što je situacija s odbranom nasilnika od prošle godine možda pokazala jeste da ćemo se lakše staviti na njihovu stranu, nego izgubiti potvrdu društva da smo „prave žene“, koje su, uz to, dobro izabrale i sebe zaštitile od onog što se dogodilo nekoj drugoj koja je bila „nesmotrena“ i „nepažljiva“. Da bi došlo do razumevanja potrebno je reći sebi – ovo si mogla da budeš i ti – a to je nešto što ćemo sebi jako teško priznati.

Za solidarnost je potreban doživljaj da nasilje nije u redu, ni ako si obukla kratku suknju, ni ako si provocirala, ni ako si „pogrešno izabrala“, ni ako si odlučila da odeš, ni ako si odlučila da ostaneš. Za to je, čini mi se, neophodno da prihvatimo da nasilje nije način da se uređuju ljudski odnosi, pa tako ni odnosi između žena i muškaraca. 

Nulta tolerancija za nasilje

Nisam tražila, nisi sama, nisam prijavila, jesu li ovi pokreti najava nove revolucije žena da napokon prestaju tolerirati nasilje i postoji li potencijal inkluzije muškaraca u ovo i pružanje potpore, koje je vaše mišljenje?

Apsolutno mislim da je reč o revoluciji koja se već dešava. Žene koje su „kazale“ da nisu tražile i da nisu prijavile, u ogromnom broju, upravo su kazale da je nasilje na svakom koraku i da ono ne može biti sastavni deo naših odnosa koji nas grade. U isto vreme, žene koje su „kazale“ verujem ti i nisi sama, napustile su svoju sigurnu poziciju, podržavši druge žene.

Neki baner

Verujem da postoji taj potencijal i verujem da je on izrazito značajan, jer su odnosi dvosmerne ulice. Ako ne želimo da budemo u nasilnim odnosima, to ne znači da ne želimo da budemo u odnosu, već da želimo da svi koji u njih stupaju odustanu od ideje da je nasilje nekad ili uvek opravdano.  

Kakvo je stanje ostvarivanja ženskih prava u Jugoistočnoj Europi, možete li navesti neku od zemalja kao primjer ili su sve slične u zaostatku rodne ravnopravnosti u praksi?

Jugoistočna Evropa, zajedno s centralnom Evropom, a Poljska i Mađarska u tome prednjače, sada su region koji upravo gradi svoju politiku na vrlo selektivnom odnosu prema slobodama.

Studije roda i politike rodne ravnopravnosti su na udaru u svim ovim zemljama, dakako, u manjoj ili većoj meri, a uzrok tome je vrlo snažna „antirodna ideologija“ koja za sebe lepi sve od marginalnog do semikolonijalnog statusa ovih zemalja u Evropi, preko prilično snažnog gubitništva u tranziciji i dramatičnih klasnih raslojavanja, do vanredno snažnog uticaja lokalnih crkava u funkcionisanju društva. Prilično bolan kraj tranzicije u kapitalizam i, sve je očiglednije, „iliberalnu demokratiju“.  

Balkanski mentalitet

Koliko je za to zaslužan balkanski mentalitet i sindrom balkanskog toksičnog maskuliniteta? 

Ne verujem u balkanski, ili bilo koji drugi mentalitet. Duboko verujem da se društva grade i to tako što se mogućnosti sužavaju ili proširuju. Čini se, takođe, da je trend sužavanja danas opšti trend kojem se pokazuje manji ili veći otpor, već prema tome koliko su se ideje o jednakosti i slobodama ukorenile u određenim društvima. U našem nisu. Ili, ono što je počelo da pušta koren, toliko je silovito iščupano ratovima, osiromašenjem, raslojavanjem, desekularizacijom.

Takođe, kad nemate doživljaj da vas država štiti i društvo čuva, vi ćete posegnuti za tim da sami budete jaki, nedodirljivi, neranjivi, iako su sve to samo fantazije. Tako Balkan gaji svoju toksičnu muškost, tako imamo autoritarne vladare, koji su najjači, najnedodirljiviji, najneranjiviji, kao i ono što je za muškarce u patrijarhatu karakteristično – hijerarhiju u kojoj se uvek zna dobro ko je jači od tebe, s kim ne smeš da se zameriš, pred kim spuštaš glavu. U patrijarhatu svi pred nekim spuštamo glavu.  

Adriana Zaharijević
Foto: Sara Nikolić

O poziciji žene u politici

Kakva je pozicija žena u politici, jesu li žene u politici samo u službi svojih stranačkih lidera koji su ih angažirali da ispune zakonske kvote?     

Iako bih bila rada da s vama promišljam o tome zbog čega najveći broj žena, i danas i tokom poslednjih decenija otkako su aktivno u politici, uglavnom zastupa desne ideje, pa tako i kod nas, imam drugu dilemu koja me iskreno muči. Svojevremeno sam se intenzivno bavila razdobljem kada su Engleskinje artikulisale razloge zbog čega je za žene važno da osvoje pravo glasa, i šta će, kada se to jednom dogodi, s tim pravom činiti.

Ako isključimo – za politiku uvek važnu – naivnost i velike nade, feministkinje su verovale da će se uključivanjem žena u politiku promeniti i žene, i muškarci, i sama politika. Više od sto godina kasnije, svedočimo tome da se politika nije promenila i da bez obzira na nadimke koji skreću pažnju na ženski lik političarki, poput čelična ledi ili Mutti, ta politika ostaje prilično „muška“.

Politika koja bi zahtevala borbu za jednakost, internacionalnost, brigu, umanjenje nasilja, umanjenje siromaštva – ko god da je zastupa, bila bi neka druga politika. Do tada imamo žene koje „muški“ vode politiku, uporište muškosti otkako je sveta i veka (a tako i ratova, nasilja, nejednakosti, siromaštva), i imamo „fikuse“ koji se lepo slikaju, lepo stoje. 

Neki baner